Impresije sa gradilišta našeg školskog broda u Hamburgu

January 01, 2013  •  Leave a Comment

            GDJE ko niko tu i obiko. Nikao sam u našem Primorju, gdje se gore nižu uz more, obikao sam u kraju najvećih prirodnih kontrasta i ljepota pa mi se zato učinilo da i metropola velike Njemačke nema onaj čar i blistavilo radi nedostatka naših dalmatinskih prirodnih elemenata. Stoga sam težio za gorom i morem i veselio sam se kad sam napustio Berlin te krenuo prema najvećoj luci Njemačke i Srednje Evrope, prema Hamburgu. Taj me stari hanseatski grad sada privlačio ne toliko radi lijepog Alstera, radi glasovitog groblja Ohlsdorfa, radi najvećeg i najljepše uređenog zoološkog vrta u Evropi Hagenbecka, radi najboljeg pomorskog zavoda »Deutsche Seewarte«, već radi našeg školskog broda, koji se sada tamo gradi.

          Tek što sam stigao u taj drugi po veličini grad Njemačke, koji ima preko milion žitelja, potražio sam telefonski g. S. Regnera, našeg Primorca, velikog prijatelja Jadranske straže. On je bio ljubazan te je uredio sve potrebno za naš posjet brodogradilištu H. C. Stülcken Sohn. Dozvoljeno nam je bilo doći na brodogradilište između 10 i 14 s. Ali kako tamo  poći? Brodogradilište se vidi sa St. Pauli pristaništa, ali je skoro nemoguće zaobilaziti čitavu luku, jer je predaleko. Luka Hamburg ima preko 4000 ha površine, leži na ušću Labe i Alstera ili bolje ona se nalazi ondje, gdje Laba prestaje da bude plovna za velike parobrode tako da je udaljena 103 km od mora. Delta je tih dviju rijeka regulisana i svaki je kantinentalni jezičac ograđen visokim obalnim zidovima i pristanima. Zato je ona vrlo razvedena te ima u dužini preko 50 km. Mostovi doduše spajaju 23 obalne uvale, gdje pristaju parobrodi, ali je put dug i dosadan kojim se oni zaobilaze. Zato su Nijemci došli do namasli da naprave pod morem tunel, koji će spajati dvije suprotne obale. Taj tunel je u dubini od 21 m, a dug je 500 m. To je u malenom tunel kakav bi imao da bude između Calaisa i Dovera ili između Evrope i Azije na Gibraltaru, o kojima se mnogo piše i govori. Neobičan me osjećaj obuzeo kad sam imao proći kroz taj tunel. Ulazimo u zgradu, gdje se nalaze dva velika »lifta« (električne dizalice). ]edan je za ljude, drugi za automobile i kola. On se spušta i diže 21 m. dubine, odnosno visine. Spuštamo se. Onda izlazimo i kroz vodoravni elektrikom osvijetljeni tunel, idemo prema drugoj strani luke. U tunelu je vrlo hladno. Pada mi na um čudna, ali istinita misao: nad tom hladnom cestom, kud jure automobili i kola, kud se ljudi žure, nad tim tunelom plivaju ribe, voze se parobrodi, vijak burka vodu, valovi biju, razne zastave lepršaju. I onda izlazimo u predio gdje je buka po ulicama manja, jer je to brodogradilišni dio. Tu se čuje udaranje čekića o željezne bokove lađa, željezne pile, udar vatre koja žari, pali i probija. Ali opet nije sve u poslu. Hamburg ima veliki broj brodogradilišta, od kojih je najveće »Blom und Voss« gdje su Nijemci radili pred ratom drednote i raznovrsne bojne brodove, gdje su po ratu izgradili najmoderniji i najbrži svjetski prekooceanski parobrod »Europa«, koja sada većinom miruju. Kao što je u Berlinu oko sedam stotina hiljada ljudi bez posla, u Ruhru skoro milion i pô, tako je u Hamburgu na stotine tisuća radnika sa brodogradilišta bez zarade, a sada oko 100 parobroda počiva u luci, jer nemaju zaposlenja. I da nijesu još tvornice skratile radne sedmice na pet dana, besposlenih bi bilo još više. Tužna misao obuzme čovjeka, kad pomisli težinu ovog problema, koji sada bije svijet. A gdje je tvrtka H. C. Stülcken Sohn, pitam sebe i g. Regnera? - To je manja tvrtka u Hamburgu. Ona je izradila više naručaba za našu državu vrlo solidno, tačno i brzo. Napokon smo pred njom. Ulazimo u zgradu, gdje su divno uređene kancelarije. Nijemac uopće mnogo voli da uredi dom i ured ukusno i čisto. Čovjeku se mili u njima raditi i živjeti. Tačno ulazimo, kako je bilo urečeno, jer Nijemac voli tačnost. Dočekuje nas g. dir. Ed. Gramoll. On je bio vanderno ljubazan prema nama. U svemu nam ide u susret. Razgovaramo detaljno o brodu, o njegovoj opremi, o svečanosti prilikom porinuća, o njegovom putovanju u domovinu. Uto ulazi naš kapetan korvete g. N. Krizomali, koji po dužnosti nadgleda rad našeg broda. Vrlo otmen, ljubazan i susretljiv. S njim nastavljamo razgovore u njegovoj sobi. On pregledava svaki šaraf i čavlić, što se na brodu prikuje, ne može dovoljno da se nahvali solidnošću i susretljivošću firme, koja gradi brod. G. kap. N. Krizomali proučava k tomu razne njemačke školske lađe, pa jedrenje velikih jedrenjaka, tako da on kao stari dobri pomorac u gradu najvećeg njemačkog pomorstva, izrabljuje priliku te slobodno vrijeme posvećuje svom školovanju za brodove na jedra. Silno sam se stoga obradovao, kad sam ga slušao kojim zanosom govori o jedrima i našem školskom brodu. Ostavljamo kancelarijske prostorije te idemo na gradilište. Pogled na luku Hamburg. U okviru na brodogradilištu Stulcken Sohn, školski brod Jadranske straže, koji će biti kršten imenom Jadran. Porinuće i krštenje broda uslijediće dne 25 juna t.g.

Pogled na luku Hamburg. U okviru na brodogradilištu Stulcken Sohn,školski brod Jadranske straže, koji će biti kršten imenom Jadran.
Porinuće i krštenje broda uslijediće dne 25 juna t.g.

          Kad sam po prvi put ugledao brod, sunula mi je glavom sva historija poszanka pitanja školskog broda, koje se vuče već 10 godina, otkad je osnovana Jadranska straža, pa briga pojedinaca, Mjesnih, Oblasnih, Glavnog te lzvršnog odbora za nj, milioni milodara, koje je narod iz svih krajeva naše zemlje je dao za nj. I zato sam uz vodstvo g. kap.  N. Kriyomalia, g. Regnera i direktora pregledao svu njegovu utrobui vanjštinu, motrio osobitom paćnjom onog hladnog Nijemca, koji oko njega radi, inžinira koji prati njegov rastč direktora, koji bi htio svakomu da zadovolji. Truplo mu je bilo gotovo, paluba dijelom izgrađena, motori su bili već spušteni, da ih prikuju, na stalno mjesto. A interesantno je gledati, kako ga grade. Četiri radnika je kovalo željezne stijene, nekoliko njih je pililo ploče, treći su prenosili cement i željezne komadiće visokim dizalicama te ih spuštali u dno utrobe da dadu potrebnu težinu bazi, koja mora biti u ravnoteži sa visokim jednima, kad ih nadme vjetar; neki su bojadisali stanovite dijelove, neki zalijevali  katranom. Tu se od buke udara stotine čekića, od ritmičkog zvrka pile i udaranja bučnog tereta dizalice ne može razgovarati. Osoba je osobi vrlo blizu, viče joj, a ne čuje se.

          Stajali smo na njegovu pramcu, odakle se kao sa zrenika vidi brodogradilište. Do nas su kovali jedan ribarski brod, koji je bio manji od našeg školskog. lnteresirao sam se za tačne dimenzije našeg broda. Brojevi nijesu govorili o njegovoj ogromnoj veličini, ali meni se učinio veći nego li koji drugi u okolici, dapače veći od najvećeg broda, što se sada gradi u Hamburgu.

        Precijenio sam ga, jer mi je njegova buduća važnost umanjila vrijednost broja. Poznata je stara istina, da se kvantitet i kvalitet rijetko kada slažu i ko hoće da ocijeni vrijednost jedne stvari iz samo jedne od ovih vrednota, taj griješi. Ima škol. brodova na zemlji, koji će biti veći od našeg, ali kad u taj naš manji brod uđe zanesena omladina za more, kad se red na njemu bude održavao kao sat, a čistoća kao u carskom dvoru, kad veselje za more bude prožimati dužnost, kad se zapovjednik bude slagao sa podložnikom i on bude plovio u tuđe vode u harmoničnoj cjelini na moralnoj visini, onda će maleni brod postati velik u našim i tuđim očima. Vidio sam u ovom škol. brodu početak jedne nove ere našeg pomorstva. Nekoć se na našem jadranu zarobljeni Hrvat i Srbin vozio kao rob. Pjesma je lijepo karakterizirala to žalosno doba onim riječima: »Vozila se po moru galija, u njoj sjedi okovan delija«. Tužna melodija je ispunila sadržinu te negda bijedne historije, a na ovom brodu će se oriti vesela drugarska pjesma, jer se otvara novo doba slobode i razvoja našem pomorstvu, komu će biti pioniri đaci sa ovog broda.

         Poslije toga smo se slikali, oprostili i otišli. Ali na odlasku sa gradilišta još jednom sam pogledao brod, čežnju našeg rada, još jednom me obuzelo čuvstvo ponosa, što je naša organizacija izvršila jednu svoju zadaću, iskupila riječ pred narodom.

           A kako će naš ponos porasti kad školski brod jadranske straže bude porinut u more krajem juna ove godine, kad doplovi u našu domovinu, kad ga svečano predamo našoj Kr. mornarici, kad se na njemu budu odgajali mladi pomorci i kad bude pohađao strane prijateljske luke, da pokaže svijetu novu generaciju našeg naroda! '

            Gledajući brod koji se gradi i promatrajući njegovu bližu budućnost sintetizovalo se u meni veselje onih, koji ga volimo, te sam se teško od njega opraštao i zaželio mu kao živom biću: do viđenja na našem Jadranu!

(Hamburg)                                                                                                                                                                                  Dr. IVO RUBIČ

 


Comments

No comments posted.
Loading...