BOKELJ ZA KORMILOM „EUTERPE“ NIJE MOGAO IZBJEĆI ITALIJANSKA TORPEDA

June 16, 2012  •  Leave a Comment

Kapetana Iliju Niketića, spasioca brodolomnika i ratnih brodova, sreća je napustila u ljeto 1918

Sve oči mornara sa brojnih austrougarskih i njemačkih ratnih brodova u Boki tog su 5.maja 1916 bile uprte u nesvakidašnji prizor- u zaliv je, polako vozeći pored ponte Oštre, uplovljavao razarač „Warasdiner“ vukući za sobom u teglju teško ranjenog saborca – razarač „Csepel“ čija je krma bila potpuno razorena. Dva austrougarska razarača i jedna torpiljarka dva dana ranije isplovili su iz Boke na zadatak pružanja artiljerijske podrške sa mora, napadu austro/ugarskih hidroaviona na jednu od najvažnijih baza neprijatelja – savezničkih italijanskih, britanskih i francuskih pomorskih snaga – u italijanskoj luci Brindisi.Razarač Warasdiner

Razarač WarasdinerRazarač Csepel Razarač Csepel

 
 

Austro-ugarski ratni brodovi zadatak su uspješno obavili ali im se prilikom povratka za Boku, 4.maja poslijepodne, kurs ukrstio sa francuskom podmornicom „Bernoulli“ koja je, lagano ploveći zaronjena na desetak milja od Brindisija, vrebala plijen. „Bernoulli“ je odmah iskoristio priliku i ispalio torpeda od kojih je jedno pogodilo „Csepela“ u krmu, bukvalno raznijevši cijeli zadnji dio austro-ugarskog razarača.Ostecen Csepel

Oštećen Csepel

 

Stravična eksplozija na mestu je ubila 13 i ranila 9 članova posade „Csepela“ koja se iz petnih žila borila da spasi svoj brod i spriječi potapanje teško oštećenog razarača. Ostavši bez pogona i mogućnosti da manevriše, jer je francuski torpedo raznio njegove propelere i listove kormila, „Csepel“ je bio lak plijen za „Bernoulli“ da ga novim torpedom dokrajči, ali su preostala dva austro-ugarska broda odlučnim manevrima, uspjela otjerati napadača. „Warasdiner“ je nakon toga, uzeo u tegalj teško oštećenog „Csepela“ i nakon višesatne plovidbe, uspio ga je dovesti do austro-ugarske pomorske baze u Boki.Podmornica Bernoulli

Podmornica Bernoulli

 

Teško oštećeni razarač, jedan od najmodernijih i najkvalitetnijih brodova lakih pomorskih snaga austro-ugarske flote, odmah je upućen u tivatski Arsenal gdje je privremeno opravljen i zakrpjen dovoljno da izdrži drugi, duži i naporniji tegalj do Kraljevice na sjevernom Jadranu gdje je „Csepela“ očekivao generalni remont.Oštećen Csepel

Oštećen Csepel

 

Izuzetno važan i opasan zadatak teglja oštećenog i za manevar nesposobnog ratnog broda od Boke do Kraljevice, Ratna mornarica je povjerila iskusnom pomorskom kapetanu iz Lepetana Iliji Niketiću, zapovjedniku putničkog parobroda „Meran“ kompanije „Austrijski Lloyd“ iz Trsta. „Meran“ koji je, poput većine ostalih trgovačkih brodova u to vrijeme korišten i za vojne potrebe, isplovio je 13.maja iz Boke i sa oštećenim „Csepelom“ u teglju, sretno stigao u Rijeku dva dana kasnije. Tu je kapetan Niketić svoj dragocjeni tegalj ponovno predao austro-ugarskoj ratnoj mornarici koja je nestrpljivo očekivala da što prije počne remont „Csepela“.
Ovaj svojevrsni pomorski ali i ratni poduhvat, bokeljski pomorac izvršio je gotovo rutinski, jer je kapetan Niketić već duge dvije godine, komandujući nenaoružanim trgovačkim brodovima „Austrijskog Lloyda“, uspješno izbjegavao sve rizike na Jadranskom moru koje su mu predstavlljali neprijateljski – italijanski, engleski i francuski ratni brodovi i podmornice.
Na njegovoj strani bilo je više od 30 godina iskustva na moru, još od kada je krajem 19.vijeka kao mali od palube počeo da jede „kruh sa devet kora“ na brigantinu „Figlia Penelope“ koji je bio vlasništvo njegovog oca, kapetana Iva P. Niketića i kapetana Djura Tomanovića iz Lepetana. Ilija je imao od koga i što da nauči jer je njegov otac, kapetan Ivo Niketić od sredine 19.vijeka bio zapovjednik na bokeljskim jedrenjacima, a osim kao pomorac, istakao se i kao vojnik jer je 18.maja 1881 kada se sa svojim jedrenjakom zatekao u luci Burgas, kapetan Ivo odlučnom akcijom i pod zaštitom topova sa svog broda i pušaka u rukama svojih mornara, od napada razjarenih demonstarnata, spasio osoblje austrojskog konzulata i čitavu koloniju naših ljudi koji su živjeli i radili u tom gradu. Za taj podvig kapetana Iva Niketića austrijska Vlada odlikovala je ordenom Zlatnog krsta sa krunom.Austrijski zlatni krst sa krunom

Austrijski zlatni krst sa krunom


Njegov sin, Ilija Niketić, završio je Pomorsku školu u Trstu gdje je 1890 godine i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Ilija je potom preuzeo zapovjedništvo nad jedrenjakom svog oca, a kasnije se poput većine tadašnjih bokeljskih pomoraca, okrenuo modernijoj navigaciji na mehanički pogon, pa se ukrcao na parobrode „Austrijskog Lloyda“. Sposoban i cijenjen, Ilija Niketić je brzo napredovao pa su mu uskoro povjerena zapovjedništva nad nekim od najvećih i najboljih „Lloydovih“ parobroda – „Uranom“, „Austriom“, „Albanienom“ i „Meranom“. Nakon što je izbio Prvi svjetski rat, kapetan Niketić na „Lloydovim“ parobrodima plovi većinom u organizovanim konvojima od luka na sjevernom Jadranu, ka Boki i dalje ka albanskoj obali koju je zauzela austro-ugarska vojska. Uprkos velikim rizicima i stalnoj prijetnji od napada Italijana, Engleza i Francuza čiji su ratni brodovi i podmornice stalno pokušavali da parališu austro-ugarski pomorski saobraćaj uz istočnu obalu Jadrana, kapetan Niketić i brodovi kojima je komandovao, gotovo cijeli su rat prošli neokrznuti. Bližio se kraj rata, ali je sa njime polako isticala i nit sreće koja je do tada pratila bokeljskog pomorca…
U proljeće 1918 godine kapetan Niketić preuzima zapovjedništvo nad jednim od starijih ali i većih „Lloydovih“ brodova – putničko-teretnom parobrodu „Euterpe“.Parobrod Euterpe

Parobrod Euterpe

 

Brod nosivosti 2.604 tone, dug 96,5 i širok 11,3 metra, izgradjen je po „Lloydovoj“ narudžbi 1886 godine u britanskom brodogradilištu J. L. Thompson & Sons u Dambartonu. Nazvan je prema Euterpi, muzi instrumentalne muzike, kao i drugi stariji parobrodi “Austrijskog Lloyda”, koji su dobijali imena muza i stvorenja iz mitologije. Pokretao ga je parni stroj trostruke ekspanzije, prvi tog tipa na jednom parobrodu “Austrijskog Lloyda” , snage 2.633 KS, koji je “Euterpeu” omogućavao je najveću stalnu brzinu do 13,5 čvorova. Brod je krcao 344 tone uglja, mogao je prevoziti 94 putnika, od čega – prema podacima iz 1914. godine – 70 putnika prvog i 24 drugog razreda. Održavao je veoma prometnu redovnu vezu sa istočnim Sredozemljem, uz pojedina turistička krstarenja Mediteranom za koja su “Euterpe” u godinama pred Prvi svjetski rat, unajmljivali evropski bogataši. Kada je 1914 izbio rat, “Euterpe” je poslan sa drugim austro-ugarskim trgovačkim brodovima na Prukljansko jezero kod Šibenika. U to se doba vjerovalo da će rat kratko trajati i brodovi su sklonjeni kako ne bi bili izloženi ratnoj opasnosti. U decembru 1915. godine tako se na Prukljanskom jezeru nalazilo čak 97 trgovačkih brodova s ukupno 892 člana posade, ali su ubrzo i oni po naredbi Ratne mornarice, počeli da se koriste za ratne potrebe – prvenstveno transport ljudstva i ratnog materijala na bojišta u Crnoj Gori i Albaniji.
“Euterpe” je tu sudbinu uspio izbjeći sve do proljeća 1918 kada ga je u martu mjesecu, Zapovjedništvo ratnog pomorskog transporta iz Rijeke (Seetransportleitung Fiume) unajmilo za prvo u nizu vojnih putovanja do albanskih luka. “Euterpe” je vraćen vlasniku sljedećeg mjeseca, ali je ponovno unajmljen u maju 1918, te je preuzeo opremu i naoružanje transportnog broda “Gödölö”, koji se nalazio na popravku poslije oštećenja.Gödöllő

Gödöllő

 

“Euterpe” sa kapetanom Niketićem na komandnom mostu je tako 25. maja 1918. godine krenuo na svoj novi zadatak , brzi transport vojske i ratnog materijala na liniji izmedju Rijeke i Boke Kotorske. Tu ga je medjutim, ubrzo stigla konačna sudbina – u kasno poslijepodne 11. avgusta 1918 “Euterpe” se našao pred torpednim cijevima italijanske podmornice “F-7” kojom je komandovao poručnik bojnog broda Mario Falangola.Podmornica F7

Podmornica F7

 

Dok je sa ukrcanih preko 1.000 vojnika “Euterpe” bez pratnje ratnih brodova, plovio maksimalnom brzinom ka jugu, sa mukom se probijajući kroz velike valove koji je dizao jaki vjetar, oko 19.45 sati u visini rta Lun na ostrvu Pag, austro-ugarski parobrod pogodila su dva od tri torpeda koja je na njega lansirala italijanska podmornica. “Euterpe” se tada nalazio na oko milju ipo od obale, a iako je eksplodiralo samo jedno od dva torpeda koja su ga pogodila, detonacija je bila dovoljno jaka da zapečati sudbinu starog parobroda i ljudi koji su se na njemu nalazili.
“Eksplozija torpeda je blokirala izlaz iz jednog od brodskih skladišta u kojem su se nalazili vojnici, te ti ljudi nisu mogli izaći na palubu i spasiti se. Brod je brzo tonuo preko desnog boka i čamci za spašavanje na lijevom boku zbog toga nisu mogli biti spušteni u more, ali su splavovi za spašavanje postavljeni na palubi, isplivali poslije potonuća, te omogućili preživljavanje dijela brodolomaca.”- opisao je u jednoj od svojih knjiga podljednje trenutke “Euterpea” poznati hrvatski pomorski povjesničar dr. Zvonimir Freivogel. U pomoć stradalima, ubrzo su pristigli stari austro-ugarski razarač “Magnet” i torpiljarke “Tb 55“ i “Tb 64“, te ribarske brodice iz tri milje udaljenog mjesta Novalje na Pagu.Razarač Magnet

Razarač Magnet

 

Spašeno je oko 450 ljudi, a još sedmoricu brodolomnika našla je sljedećeg dana britanska podmornica “C-21”, te ih odvela u zarobljeništvo u Veneciju. Utopilo se oko 600 vojnika i 15 članova posade, medju njima prvi i drugi oficir palube, te prvi oficir stroja. Jedina veća tragedija od “Euterpeove” na Jadranu u Prvom svjetskom ratu bilo je samo potonuće austro-ugarskog parobroda “Bregenz” kod Drača u Albaniji, gdje se utopilo oko 1.100 ljudi.Podmornice C23, C24 i C21

Podmornice C23, C24 i C21

 

Broj žrtava na “Euterpeu” mogao je biti još mnogo veći da kapetan Niketić u tim dramatičnim okolnostima nije učinio bukvalno sve što je mogao da brod koji je tonuo, napusti što više ljudi. U veoma teškim okolnostima, Niketić je organizovao evakuaciju i u raspoložive čamce za spašavanje natrpao koliko je god više mogao ljudi, a sam je u more skočio pred samo potonuće “Euterpea”, kada se već više ništa drugo nije moglo učiniti. Pored Niketića i preživjele posade koji su požrtvovano do kraja, na organizovan način nastojali spasiti što više vojnika, u evakuaciji brodolomnika posebno se istakao i mladi ljekar Stjepan Nakić, koji je kao upravo mobilizirani vojni medicinar, sa “Euterpeom” putovao na front. Nakić se trudio da ostane do zadnjeg trenutka i pomogne što većem broju ranjenika da napuste brod, a onda je i sam skočio u more. Medjutim, sa palube je začuo poziv u pomoć jednog ranjenog slovačkog vojnika koji se tek tada bio osvijestio i za koga se inače, mislilo da je mrtav. Nakić se vratio na “Euterpe”, na ledja uprtio nemoćnog čovjeka i sa njime se ponovno bacio u more. Teškog ranjenika sa mukom je održavao na površini plivajući ka ostrvu i već je bio na izmaku snaga kada su ih iz mora u posljednji trenutak, obojicu izvukli ribari sa Paga.
Nakon tragedije “Euterpea”, kapetan Ilija Niketić dobio je priznanja austro-ugarskih vlasti za odličnu reakciju i požrtvovanost iskazanu pri spašavanju brodolomnika. To svakako bokeljskom pomorcu nije moglo nadoknaditi žal za izgubljenim životima vojnika, posebno onih iz pramčane štive iz koje se niko nije spasio, te poginulih članova posade, kao i gubitka samog broda kojeg svaki pomorac doživljava kao svoj drugi dom. Ubrzo se medjutim, Niketić vratio na komandni most, ovaj put “Lloydovog” putničkog parobroda “Melpomene”. Rat je završio za par mjeseci, a Niketićev brod je tokom 1919 godine bio angažovan na prevozu velikog broja demobilisanih vojnika, bivših ratnih zarobljenika i drugih ljudi koje je vihor rata prethodnih godina bacio daleko od kuće.
U ljeto 1920, italijanska Vlada je nakon skoro dvije godine njihovog držanja u zatočeništvu zbog gradjanskog rata koji je izbio u Rusiji poslije socijalističke revolucije, odlučila da pusti i kućama vrati čak 14.000 Rusa – nekadašnjih austro-ugarskih vojnih zarobljenika. Za njihov transport do luke Odesa na Crnom moru angažovani su parobrodi “Calvi”, “Thalia” i “Melpomene” kojim je komandovao kapetan Niketić. Tom konvoju se kao obezbjedjenje 19. jula 1920 u Istambulu, pridružio i italijanski razarač “Carlo Alberto Racchia”.Razarač “Carlo Alberto Racchia

Razarač “Carlo Alberto Racchia

 

Kada se konvoj našao na oko 19 milja jugozapadno od Odese, u 11 sati 21.jula, italijanski razarač je naletio na minu zaostalu iz rata. “Carlo Alberto Racchia” je u eksploziji pretrpio velika oštećenja, poginulo je 10, a teško ranjeno 9 moranara iz njegove posade. Italijanski ratni brod počeo je da tone, a kapetan Niketić uprkos opasnosti da možda i njegov brod ne naleti na neku zaostalu minu u blizini “Racchie”, kao i tome što je koliko do prije godinu-dvije, ratovao protiv Italijana koji su mu i potopili brod, odmah je naredio promjenu kursa i “Melpomene” doveo u blizinu tonućeg italijanskog razarača. Zahvaljujući njegovoj akciji kojoj se kasnije pridružio i brod “Calvi”, sa italijanskog razarača je spašeno 159 oficira i mornara, prije nego što se nad “Carlom Albertom Rachhiom” zauvijek sklopilo more. Za ovaj podvig, kapetan Niketić dobio je posebno priznanje od komande Ratne mornarice Italije koje je bokeljski pomorac pridružio svojoj već postojećoj impozantnoj kolekciji austro-ugarskih, ali i priznanja dobijenih od drugih država, poput crnogorskog Danilovog ordena i turskog Ordena Medžidije.Orden Medžidije

Orden Medžidije

 

Autor teksta: Siniša Luković

 


Comments

No comments posted.
Loading...