Teodo - Tivat: Blog http://teodotivat.zenfolio.com/blog en-us (C) Teodo - Tivat fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Tue, 01 Jan 2013 11:24:00 GMT Tue, 01 Jan 2013 11:24:00 GMT http://teodotivat.zenfolio.com/img/s/v-5/u205089754-o1060062109-50.jpg Teodo - Tivat: Blog http://teodotivat.zenfolio.com/blog 77 120 Impresije sa gradilišta našeg školskog broda u Hamburgu http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2013/1/impresije-sa-gradili-ta-na-eg-kolskog-broda-u-hamburgu             GDJE ko niko tu i obiko. Nikao sam u našem Primorju, gdje se gore nižu uz more, obikao sam u kraju najvećih prirodnih kontrasta i ljepota pa mi se zato učinilo da i metropola velike Njemačke nema onaj čar i blistavilo radi nedostatka naših dalmatinskih prirodnih elemenata. Stoga sam težio za gorom i morem i veselio sam se kad sam napustio Berlin te krenuo prema najvećoj luci Njemačke i Srednje Evrope, prema Hamburgu. Taj me stari hanseatski grad sada privlačio ne toliko radi lijepog Alstera, radi glasovitog groblja Ohlsdorfa, radi najvećeg i najljepše uređenog zoološkog vrta u Evropi Hagenbecka, radi najboljeg pomorskog zavoda »Deutsche Seewarte«, već radi našeg školskog broda, koji se sada tamo gradi.

          Tek što sam stigao u taj drugi po veličini grad Njemačke, koji ima preko milion žitelja, potražio sam telefonski g. S. Regnera, našeg Primorca, velikog prijatelja Jadranske straže. On je bio ljubazan te je uredio sve potrebno za naš posjet brodogradilištu H. C. Stülcken Sohn. Dozvoljeno nam je bilo doći na brodogradilište između 10 i 14 s. Ali kako tamo  poći? Brodogradilište se vidi sa St. Pauli pristaništa, ali je skoro nemoguće zaobilaziti čitavu luku, jer je predaleko. Luka Hamburg ima preko 4000 ha površine, leži na ušću Labe i Alstera ili bolje ona se nalazi ondje, gdje Laba prestaje da bude plovna za velike parobrode tako da je udaljena 103 km od mora. Delta je tih dviju rijeka regulisana i svaki je kantinentalni jezičac ograđen visokim obalnim zidovima i pristanima. Zato je ona vrlo razvedena te ima u dužini preko 50 km. Mostovi doduše spajaju 23 obalne uvale, gdje pristaju parobrodi, ali je put dug i dosadan kojim se oni zaobilaze. Zato su Nijemci došli do namasli da naprave pod morem tunel, koji će spajati dvije suprotne obale. Taj tunel je u dubini od 21 m, a dug je 500 m. To je u malenom tunel kakav bi imao da bude između Calaisa i Dovera ili između Evrope i Azije na Gibraltaru, o kojima se mnogo piše i govori. Neobičan me osjećaj obuzeo kad sam imao proći kroz taj tunel. Ulazimo u zgradu, gdje se nalaze dva velika »lifta« (električne dizalice). ]edan je za ljude, drugi za automobile i kola. On se spušta i diže 21 m. dubine, odnosno visine. Spuštamo se. Onda izlazimo i kroz vodoravni elektrikom osvijetljeni tunel, idemo prema drugoj strani luke. U tunelu je vrlo hladno. Pada mi na um čudna, ali istinita misao: nad tom hladnom cestom, kud jure automobili i kola, kud se ljudi žure, nad tim tunelom plivaju ribe, voze se parobrodi, vijak burka vodu, valovi biju, razne zastave lepršaju. I onda izlazimo u predio gdje je buka po ulicama manja, jer je to brodogradilišni dio. Tu se čuje udaranje čekića o željezne bokove lađa, željezne pile, udar vatre koja žari, pali i probija. Ali opet nije sve u poslu. Hamburg ima veliki broj brodogradilišta, od kojih je najveće »Blom und Voss« gdje su Nijemci radili pred ratom drednote i raznovrsne bojne brodove, gdje su po ratu izgradili najmoderniji i najbrži svjetski prekooceanski parobrod »Europa«, koja sada većinom miruju. Kao što je u Berlinu oko sedam stotina hiljada ljudi bez posla, u Ruhru skoro milion i pô, tako je u Hamburgu na stotine tisuća radnika sa brodogradilišta bez zarade, a sada oko 100 parobroda počiva u luci, jer nemaju zaposlenja. I da nijesu još tvornice skratile radne sedmice na pet dana, besposlenih bi bilo još više. Tužna misao obuzme čovjeka, kad pomisli težinu ovog problema, koji sada bije svijet. A gdje je tvrtka H. C. Stülcken Sohn, pitam sebe i g. Regnera? - To je manja tvrtka u Hamburgu. Ona je izradila više naručaba za našu državu vrlo solidno, tačno i brzo. Napokon smo pred njom. Ulazimo u zgradu, gdje su divno uređene kancelarije. Nijemac uopće mnogo voli da uredi dom i ured ukusno i čisto. Čovjeku se mili u njima raditi i živjeti. Tačno ulazimo, kako je bilo urečeno, jer Nijemac voli tačnost. Dočekuje nas g. dir. Ed. Gramoll. On je bio vanderno ljubazan prema nama. U svemu nam ide u susret. Razgovaramo detaljno o brodu, o njegovoj opremi, o svečanosti prilikom porinuća, o njegovom putovanju u domovinu. Uto ulazi naš kapetan korvete g. N. Krizomali, koji po dužnosti nadgleda rad našeg broda. Vrlo otmen, ljubazan i susretljiv. S njim nastavljamo razgovore u njegovoj sobi. On pregledava svaki šaraf i čavlić, što se na brodu prikuje, ne može dovoljno da se nahvali solidnošću i susretljivošću firme, koja gradi brod. G. kap. N. Krizomali proučava k tomu razne njemačke školske lađe, pa jedrenje velikih jedrenjaka, tako da on kao stari dobri pomorac u gradu najvećeg njemačkog pomorstva, izrabljuje priliku te slobodno vrijeme posvećuje svom školovanju za brodove na jedra. Silno sam se stoga obradovao, kad sam ga slušao kojim zanosom govori o jedrima i našem školskom brodu. Ostavljamo kancelarijske prostorije te idemo na gradilište. Pogled na luku Hamburg. U okviru na brodogradilištu Stulcken Sohn, školski brod Jadranske straže, koji će biti kršten imenom Jadran. Porinuće i krštenje broda uslijediće dne 25 juna t.g.

Pogled na luku Hamburg. U okviru na brodogradilištu Stulcken Sohn,školski brod Jadranske straže, koji će biti kršten imenom Jadran.
Porinuće i krštenje broda uslijediće dne 25 juna t.g.

          Kad sam po prvi put ugledao brod, sunula mi je glavom sva historija poszanka pitanja školskog broda, koje se vuče već 10 godina, otkad je osnovana Jadranska straža, pa briga pojedinaca, Mjesnih, Oblasnih, Glavnog te lzvršnog odbora za nj, milioni milodara, koje je narod iz svih krajeva naše zemlje je dao za nj. I zato sam uz vodstvo g. kap.  N. Kriyomalia, g. Regnera i direktora pregledao svu njegovu utrobui vanjštinu, motrio osobitom paćnjom onog hladnog Nijemca, koji oko njega radi, inžinira koji prati njegov rastč direktora, koji bi htio svakomu da zadovolji. Truplo mu je bilo gotovo, paluba dijelom izgrađena, motori su bili već spušteni, da ih prikuju, na stalno mjesto. A interesantno je gledati, kako ga grade. Četiri radnika je kovalo željezne stijene, nekoliko njih je pililo ploče, treći su prenosili cement i željezne komadiće visokim dizalicama te ih spuštali u dno utrobe da dadu potrebnu težinu bazi, koja mora biti u ravnoteži sa visokim jednima, kad ih nadme vjetar; neki su bojadisali stanovite dijelove, neki zalijevali  katranom. Tu se od buke udara stotine čekića, od ritmičkog zvrka pile i udaranja bučnog tereta dizalice ne može razgovarati. Osoba je osobi vrlo blizu, viče joj, a ne čuje se.

          Stajali smo na njegovu pramcu, odakle se kao sa zrenika vidi brodogradilište. Do nas su kovali jedan ribarski brod, koji je bio manji od našeg školskog. lnteresirao sam se za tačne dimenzije našeg broda. Brojevi nijesu govorili o njegovoj ogromnoj veličini, ali meni se učinio veći nego li koji drugi u okolici, dapače veći od najvećeg broda, što se sada gradi u Hamburgu.

        Precijenio sam ga, jer mi je njegova buduća važnost umanjila vrijednost broja. Poznata je stara istina, da se kvantitet i kvalitet rijetko kada slažu i ko hoće da ocijeni vrijednost jedne stvari iz samo jedne od ovih vrednota, taj griješi. Ima škol. brodova na zemlji, koji će biti veći od našeg, ali kad u taj naš manji brod uđe zanesena omladina za more, kad se red na njemu bude održavao kao sat, a čistoća kao u carskom dvoru, kad veselje za more bude prožimati dužnost, kad se zapovjednik bude slagao sa podložnikom i on bude plovio u tuđe vode u harmoničnoj cjelini na moralnoj visini, onda će maleni brod postati velik u našim i tuđim očima. Vidio sam u ovom škol. brodu početak jedne nove ere našeg pomorstva. Nekoć se na našem jadranu zarobljeni Hrvat i Srbin vozio kao rob. Pjesma je lijepo karakterizirala to žalosno doba onim riječima: »Vozila se po moru galija, u njoj sjedi okovan delija«. Tužna melodija je ispunila sadržinu te negda bijedne historije, a na ovom brodu će se oriti vesela drugarska pjesma, jer se otvara novo doba slobode i razvoja našem pomorstvu, komu će biti pioniri đaci sa ovog broda.

         Poslije toga smo se slikali, oprostili i otišli. Ali na odlasku sa gradilišta još jednom sam pogledao brod, čežnju našeg rada, još jednom me obuzelo čuvstvo ponosa, što je naša organizacija izvršila jednu svoju zadaću, iskupila riječ pred narodom.

           A kako će naš ponos porasti kad školski brod jadranske straže bude porinut u more krajem juna ove godine, kad doplovi u našu domovinu, kad ga svečano predamo našoj Kr. mornarici, kad se na njemu budu odgajali mladi pomorci i kad bude pohađao strane prijateljske luke, da pokaže svijetu novu generaciju našeg naroda! '

            Gledajući brod koji se gradi i promatrajući njegovu bližu budućnost sintetizovalo se u meni veselje onih, koji ga volimo, te sam se teško od njega opraštao i zaželio mu kao živom biću: do viđenja na našem Jadranu!

(Hamburg)                                                                                                                                                                                  Dr. IVO RUBIČ

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Jadran Teodo Tivat brod jadranska jedrenjak skolski straza http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2013/1/impresije-sa-gradili-ta-na-eg-kolskog-broda-u-hamburgu Tue, 01 Jan 2013 11:14:34 GMT
Poseta Kralja i Kraljice Tivtu http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/poseta-kralja-i-kraljice-tivtu
Poseta Kralja i Kraljice Tivtu

        Od naročitog je značaja za našu ratnu mornaricu poseta Kraljeva Tivtu, našoj ratnoj pomorskoj bazi. Dva dana provedena u Tivtu posvećena su, bila samo floti, i to je bio jedan divan revi početak naše snage na moru. Dok su hidroavioni kružili u zraku, i grmeli topovi sa ratnih brodova, Kraljevski par je ušao u Tivat putem koji su žene iz Tivta i Lastve, u žutim keceljama i maramama zasipale cvećem. Oko Kralja i Kraljice je išla počasna straža, članovi “Plemenitog tijela bokeljske mornarice” u bogatom bokeljskom odelu, sa dugim puškama okovanim u srebru na ramenu.Doček Kraljevskog Para u Tivtu

Doček Kraljevskog Para u Tivtu

 

Na vežbalištu iza arsenala bili su postrojeni dugi redovi bele marinske pešadije. Pošto ih je Kralj obišao otpočelo je defilovanje. Osam četa marinske pešadije u vodnim kolonama, prodefilovali su uz zvuk narodnog marša pred Kraljevskim parom. Za njima su mornari na konopcima vukli desantnu bateriju od četiri laka topa.Kralj i ministri

Kralj i ministriKralj u obilasku Kralj u obilasku

 

Za vreme defilovanja hidroavioni su se spuštali sasvim nisko i bacali cveće na Suverene. Sa vežbališta Kraljevski par se odvezao na “Karađorđa” uz strahovitu grmljavinu sa desetak ratnih brodova minonosaca i torpiljera.Brod "Karađorđe" u Tivatskoj luci

Brod "Karađorđe" u Tivatskoj luci

 

Kada je pala noć, zasijao se Lovćen i sva brda oko Tivta i cele planine i morska obala bili su okićene redovima zapaljenih svetiljaka.
Ogromni plameni monogrami Kralja i Kraljice i Prestolonaslednika, Kruna i natpisi: Živeo Kralj i Kraljica sjali su se na svima planinskim vrhovima. Kasnije otpoče venecijanska noć. Povorke čamaca osvetljene šarenim lampionima sa muzikom pošle su po zalivu i defilovale pored broda “Karađorđe” oko koga su se zadržale kličući Kralju i Kraljici. Reflektori sa torpiljera i minonosaca ukrštali su svetlosne mlazeve po nebu, a mnogobrojne rakete sipale su na sve strane plave, bele i zelene zvezdice. Do pola noći trajala je ova svečanost na vodi i sjala su se brda u svetlosti.

U jutru 25. septembra vršeni su pred Kraljem veliki manevri naše ratne mornarice u Kotorskom Zalivu.
Nešto posle 7 časova izjutra divizija sastavljena od minonosaca “Galeb”, “Jastreb”, “Labud”, “Soko”, “Oro” i “Kobac” i divizija od 6 torpiljera izišli su iz arsenala, gde su bili ukotvljeni a u dugom redu jedan za drugim prošli pored mola, kraj koga stoji Kraljevski brod “Karađorđe” i brod “Kumanovo” na kome je Vlada.
Tačno u 7 i po časova Kralj sa članovima Vlade i Predsednikom Skupštine ukrcao se na admiralsku jahtu “Vila”. Izlazak “Vile” pozdravili su sa svih ratnih brodova mornari postrojeni na palubama sa dizanjem kapa u vis i trostrukim “ura”.Admiralski brod "Vila"

Admiralski brod "Vila"

 

Za “Vilom” je plovio školski brod “Sitnica”, na kome su bili narodni poslanici. Svi brodovi plove ka izlasku iz Kotorskog zaliva. Kada se kroz kamene okrugle forove, žute od starosti, ugledala plava pučina Jadranskog Mora, torpiljeri razvijaju brzinu i cela divizija juri punom snagom napred.Manevri

Manevri

 

Minonosci, kraj kojih je admiralska jahta na kojoj je Kralj, razvijaju se u jednu liniju i pod zaštitom topova i mnogobrojnih forova obraslih u kaktusu, zatvaraju ulaz u Kotorski zaliv. Kada su već na odstojanju 7-8 kilometara od ulaska u zaliv, torpiljeri se okreću frontom ka minonoscima, čije su se sive siluete stopile sa površinom mora i obalama u magli. Gore više njih jedva se nazire Lovćen u oblacima. Na torpiljerima rade semafori, signalne zastave. Sa mosta na palubi komandanti držeći megafon u ruci komanduju.
- Brod za borbu!
Trče beli mornari, skidaju ograde ispred topovskih cevi, nišandžije staju kraj topova, iz kojih se vade čepovi. Otvaraju se sanduci sa municijom. Torpedni oficir na mostu staje spreman sa rukom na dugmetu aparata za paljenje.
Razleže se komanda:
- Jaje na pola !
Jedna šarena zastavica ističe se do polovine katarki. Na marinskom jeziku to je značilo torpiljer je spreman za borbu. Cela divizija torpiljera u stepenastoj liniji juri ka ulasku u zaliv sa brzinom od preko 120 milja na sat. Ostaju bele brazde po moru i živo se izdigli u vis kljunovi brodova. Semafori neprestano rade, i izviđači mere odstojanje telemetrom. Razleže se nova komanda: Jaje na vrh! Penje se ona zastavica na vrh katarke i označava naređenje da napad otpočne. Oficir sa mosta komanduje
- Prvi minonosac na 3000. Razorna granata pali !
Rade mornari oko topova, dižu se već dimovi sa minonosca i grme topovski pucnji. Dve eskadre avijona pojavljuju se od zaliva i kruže iznad torpiljera, kao da će da ih zaspu bombama. Odstojanje je sve kraće, pucnjava topovska sve brža. Na daljini od 1500 m. svi torpiljeri okreću bokove. To je momenat za lansiranje torpeda. Mornari okreću cevi torpiljerke, ali ne bacaju torpede. Bacanje se samo markira. Potom kad su vec izbacili ove strašne sprave na minonosce, torpiljeri okreću natrag i puštaju iza sebe guste oblake belih dimova koji trebaju da prikriju njihovo bekstvo. Po površini vode dižu se oblaci i odjedanput se u njima sve gubi. Torpiljeri beže, samo za tim belim zastorima, od kojih se više ne vide ni minonosci ni forovi ni obale. Već je ostalo samo dole more i na njemu gusta magla koja se spajala sa nebom. Na torpiljerima se razleže komanda Raspremi alarm !Manevri

Manevri

 

Borba je svšena. Time je i završen prvi deo manevra. Torpiljeri se vraćaju na ulazak u zaliv, a minonosci otpočinju paljbu u bojnim razornim zrnima na šalan (mali brod koji ima da služi kao meta) i na kome se leprša jedna belo-crvena zastava. Tresu se minonosci od pucnjave, zviždu granate iznad vode i dižu se u vazduh veliki beli mlazevi oko šalona, koji stoji miran i sam na pučini. Granate padaju sve bliže, i crni dim pokazuje da je jedna granata pogodila metu. Paljba se ubrzava. Između belih mlazeva izbija sa broda nov crn dim i odjedanpu šalan počinje da se naginje da biva sve manji, potom se prednji kraj diže vertikalno u vis, tone i odjedanput nestaje ga pod vodom. Samo jedan mlaz skače u vis, potom je sve mirno i ravno na pučini.
Pošto su potopili neprijatelja, minonosci se pobedonosno kreću natrag u zaliv, a pred njima jure torpiljeri. U zalivu Luštica jedan tender sa minerima ide lagano, kao da nešto traži. Sa admiralskog broda daje se signal. Mineri nešto pale i beže sa tendera na pučinu. Svi su naperili poglede na vodu i čekaju. Odjedanput podmukli huk i čitav jedan gajzer 100 m. visok, planina od vode, skače u vis i pada kao kiša natrag nad morskom površinom koja se uzklobuktala. Mina koja treba da brani ulaz u zaliv bila je upaljena.
Svi brodovi vraćaju se natrag u zaliv. Jahta “Vila”, bela i sunčana pliva u pristanište Zeleniku, i tu kralj sa članovima Vlade prelaze na torpiljer br. 8 sa koga treba da prisustvuje poslednjoj tačci ratnih vežba – bacanju torpeda.Torpiljeri

Torpiljeri

 

Jedan torpiljer vuče za sobom metu koja pravi za sobom talase, a 5 drugih torpiljera okreću bokove i novi svetli od izabranog mesinga i čelika spremaju se za bacanje. Torpedi se regulišu jedan za drugim. Torpiljer pali, iz cevi lete dugi čelični valjci, skaču kao riba nekoliko puta u vis i ond akad je već regulisan njihov let, jure kroz vodu ka meti, beležeći svoj put dugim belim brazdama. Svi su torpedi izvrsno bačeni, i jedan za drugim prolaze ispod i oko mete koju tuku. Onda su prešli odstojanje, za koje su regulisani i iskaču iz vode. Na njihovoj glavi crveno obojenoj izbija plameni dim, te se iz daleka vidi gdje plivaju. Torpiljeri jure ka njima najvećom brzinom. Potom, kad su već blizu, puštaju čamce i nastaje lov na torpede. Čamci vuku uhvaćena čelična čudovišta i katarkom ih izvlače na brod. Mornari će ih istrljati krpama, i namazati opet zejtinom i ponovo će ući u torpedne cevi. Pošto su upotrebljavani za vežbu, to u njima nije bilo eksploziva, jer bi njihovo rasprskavanje bilo opasno i suviše skupo, pošto svaki torped košta pola miliona dinara. Kad su svi torpedi izvučeni na palubu, torpiljeri polaze natrag za Tivat, dok cela flota, u kojoj je i torpiljer br. 8 sa Kraljem, plovi lagano pored obale, gde su hangari hidroavionski i pored malih vila u zelenilu iskićenih zastavama. Prangije sa kamena trešte i zvone zvona sa svih pravoslavnih i katoličkih crkava. Kralj se iskrcava u Tivtu na Moru i odlazi na brod “Karađorđe”, zadovoljan manevrima naše ratne mornarice.

U podne marinski oficiri priredili su u Tivatskom Oficirskom domu banket Kralju i Kraljici.Doček Kraljevskog Para u Oficirskom domu

Doček Kraljevskog Para u Oficirskom domu

 

Za vreme ručka Kralj je napio zdravicu našoj Ratnoj Mornarici izrazivši svoje zadovoljstvo, što je i ako za kratko vreme, imao prilike da konstatuje napredak i visok moral, obodravajući našu mornaricu na dalji ispravan rad, obećavajući, da njegovo staranje za njih neće izostati. Ministar Vojni i Mornarice general g. Dušan Trifunović pozdravio je Kralja u ime naše mornarice, koja je od bednih ostataka austrijske flote istrajnim naporima, smišljenim radom i vrlo skromnim sredstvima ipak nešto stvorila, i da će se sa Kraljevim staranjem mornarica umnožiti sa nekoliko novih ratnih jedinica, i da će posle stalno napredovati. Nedostatak velikih ratnih jedinica nadoknadiće požrtvovanje i nacionalni duh marinaca.Kraljevski Par na odlasku iz oficirskog doma

Kraljevski Par na odlasku iz oficirskog doma

 

Po podne Kralj se sa svitom i Ministrima odvezao u Đenović gdje je obišao marinsku radionicu, komandu stručnih oružja i podoficirsku školu, u kojoj je prisustvovao sokolskim podoficirskim vežbama i manevrisanju deslitne artilerije. Odatle je Kralj prešao u hidroavionsku komandu sa koje se 14 hidroplana diglo u vazduh da pozdrave njegov dolazak.
Tu je Kralj odjednom naredio da se pripremi za njega jedan hidroplan i odmah je seo u aparat. To je bio hidroplan Š.5 (školski aparat br. 5), izrađen u Novom Sadu u fabrici aviona “Ikarus” koja je dala dosta veliki broj izvrsnih školskih aparata za našu vojsku. Na ovom hidroplanu pilot je bio poručnik bojnog broda dubrovčanin g. Nikša Nardeli. Sedajući u aparat, Kralj se obratio ministrima i sviti koji su bili veoma zabrinuti zbog njegove odluke, i pozvao ih rečima
- Gospodo, izvolite ko hoće.
Ali, svi se snebivali da prime ovaj poziv i Kralj je sa pilotom seo i uzdigao s eu vazduh. Pun četvrt sata hidroplan, na kojem je bio Kralj, leteo je iznad Boke na veliko uznemirenje cele svite koja je uzalud tražila Kraljev hidroplan, jer se ovaj već bio izgubio iza bregova.Kralj u hidroplanu Hidroplan

Hidroplan

 

Posle četvrt sata aparat se ponovo spustio na morsku pučinu ispred stanice. Cela svita se obradovala i počela da viče: Živeo Kralj! Kralj je izašao iz aparata veoma zadovoljan letenjem i pošao je da prisustvuje utakmici mornara ratne mornarice, koja je vršena na čamcima sa veslima. Tu je bilo 26 moraanara koji su prošle godine u veslanju tukli i pobedili engleske mornare. Kralj je odlikovao svih ovih 26 mornara medaljom za zasluge.
Dani u Tivtu bili su nezaboravljiva manifestacija jedne mlade mornarice koja je tek počela da se stvara, i koja u svojim počecima već pruža najlepša obećanja. I tih dana u Tivtu prošla je iznenada ispred sviju vizija jedne moćne naše flote na Jadranskom moru. Vizija, od koje su se sve usne nasmešile.
26 septembra u 11 časova pre podne Kraljevski Par napustio je na brodu Karađorđe Tivat, ispraćen oduševljeno od celokupnog tivatskog stanovništva i ratne mornarice.Brod "Karađorđe"

Brod "Karađorđe"


Tekst: Almanah Jadranske straže
Fotografije: Almanah Jadranske straže, privatni arhiv

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/poseta-kralja-i-kraljice-tivtu Sun, 17 Jun 2012 10:53:00 GMT
Transbalkanska pruga u Tivtu http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/transbalkanska-pruga-u-tivtu
Transbalkanska pruga u Tivtu

Na južnoj strani našega primorja susrećemo krasni naš jadranski fjord Boku, u kojoj se nanizalo nekoliko manjih pristaništa, od kojih četiri gotovo jednako važna po njihovom saobraćaju Hercegnovi, Zelenika, Risan i Kotor. Pa ipak ni jedan od njih nema budućnosti, koju ima maleni Tivat, koji će besumnje – s obzirom na veliku ravnicu, koju on jedini posle Splita ima na našem primorju i na podesnost da u njemu završi transbalkanska i jadranska železnica, – da se s vremenom razvije u prvoklasnu luku na južnom delu primorja sa zaleđem većim no ikoja druga naša luka. Ali Tivat, odnosno Boka, sada još malo znači, a to poglavito zbog neimanja železničke veze. Železnička veza sa Bokom je duga i skupa, a pravac joj još nije tačno određen.Kotor - luka

Kotor - lukaRisan - luka Risan - luka

 

          Sa opšte-privrednog stanovišta, s obzirom na zaleđe, koje amo gravitira, najpodesnija je i najjeftinija veza preko Metohije, kao dopunjak transbalkanske železnice Negotin, Niš, Mitrovica, Andrijevica – Podgorica – Tivat, ali velika struja je za građenje takozvane drinske (jadranske) železnice, za koju je čak zasebnim zakonom određen čuveni “Blerov” zajam. Od ove ima opet neke varijante (Nikšić ili Podgorica). Ova bi železnica išla zapravo granicom rejona, koji traži svoj izlaz na Boku, pa za to mnogi  privrednici daju prioritet onoj prvoj direktnoj vezi, (transbalkanskoj železnici) ali ne osporavaju potrebu, da se i ova druga duža i skuplja također docnije sagradi, jer bi ona ujedno bila najdirektnija veza Beograda sa Bokom. Veza sa Bokom i njezina izgradnja je neosporno najteži i najskuplji naš železnički i lučki problem, jer o sadašnjem postojanju nekog većeg pristaništa u Boci ne može da se još danas govori, a i podignuće takvoga bilo bi iluzorno do izgradnje jedne od pomenutih trasa. Zelenika i Hercegnovi vezani su preko Gruža i Metkovića železnicom uskog koloseka za unutrašnjost.Herceg Novi - pruga

Herceg Novi - prugaZelenika - pruga Zelenika - pruga

 

          Kod Boke dolazi u pitanje pored njenog razvitka u trgovačku luku i njezina neobična podesnost za letovalište, a još veća podesnost i čak potreba da bude ratna luka, jer od Šibenika pa do Ulcinja nema jedne luke, koja bi tako uspešno mogla poslužiti za ratnu luku, – kao Boka. Ali budući da nema nego jedan izlaz, i to vrlo uzan izlaz, a pred izlazom nema ostrva, to će kombinacija ratne i trgovačke luke morati da bude još proučena, jer praktički je teško kompatibilna. Za te svrhe je svakojako najpodesnije mesto Tivat, dok je Zelenika i okolica čuveno kao letovalište, pa bi za ratne svrhe ostajao unutrašnji od ove luke uskim prolazom Verige odvojeni deo zaliva, tako da bi na taj način trostruki karakter tog zaliva bio očuvan i odvojen.Tivat - Arsenal

Tivat - ArsenalProlaz Verige Prolaz Verige

 

          Po nekima i sam Tivat, u kojem se bojni brodovi već nalaze, podesan je da primi i ratnu i trgovačku luku. Na svaki način vrlo je interesantan i grandiozan projekt da se na jednom nizu morskih grebena, koji se protežu ispred Tivta sagradi veliki 3.5km. dugi gat – koji bi ujedno bio najduži gat na svetu, jedan od kurioziteta u pomorsko-lučkoj tehnici. Taj bi gat mogao da primi ogromne mase robe i mogao bi da se snabde magacinima, a prilično prostrana ravnica daje mogućnost za izgradnju morske varoši velikih dimenzija.

Tekst: Almanah Jadranske straže 1925.
Fotografije: Privatni arhiv

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) teodo tivat http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/transbalkanska-pruga-u-tivtu Sun, 17 Jun 2012 10:39:00 GMT
Aerodrom Tivat http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/aerodrom-tivat

aerodrom tivat 30.05.1957. godine otvoren je za saobaćaj Aerodrom «Tivat», a činila ga je travnata poletno – sletna staza dimenzija 1200 m x 80 m i asfaltna avio platforma dimenzija 30 m x 30 m, mala pristanišna zgrada sa restoranom i terasom, mali kontrolni toranj i jedna montažna prostorija za carinsku kontrolu putnika i prtljaga. U periodu do 1968. godine, uglavnom se obavljao putnički saobraćaj avionima DC 3 i IL 14 sa Beogradom, Zagrebom i Skopljem. Od 1968. do 1971. godine, na toj lokaciji se gradi moderni aerodrom.DC - 10

DC - 10

 

25.09.1971 godine Aerodrom «Tivat» se ponovo otvara za saobraćaj: sa novom asfaltnom poletno – sletnom stazom dimenzija 2500 m x 45 m, pristanišnom platformom dimenzija 450 m x 70 m i dvije spojnice širine 20 m, putničkom zgradom, novim kontrolnim tornjem i prostorima pratećih službi.
Aerodrom «Tivat» je imao uspon u svom razvoju sve do katastrofalnog zemljotresa 1979. godine kada se moralo pristupiti sanaciji i modernizaciji objekata: presvlačenje poletno – sletne staze novim asfaltnim zastorom, produžena je pristanišna platforma na 460 m i proširena sa tri parking pozicije sa 70 m na 91,5 m i proširena spojnica «A» sa 20 m na 25 m čime je omogućen prihvat širokotrupnih aviona. Svoj maximum u tadašnjoj SFRJ aerodrom je dostigao 1987. godine.

Tekst: http://www.montenegroairports.com
Fotografije privatni arhiv

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) aerodrom tivat http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/aerodrom-tivat Sun, 17 Jun 2012 10:33:31 GMT
Tivat 15.4.1979. – 07.19h http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/tivat-15-4-1979-07-19h Nedeljno aprilsko jutro 1979. godine osvanulo je vedro. Sunce se probijalo kroz jutarnju sumaglicu i sivilo prirode još uspavane zadnjim zimskim burama.
Sedam je sati i devetnaest minuta. Odjednom, u jutarnjoj tišini nenarušenoj dnevnim žamorom, počela je potmula buka koja je munjevito prerasla u stravičnu tutnjavu. Izgledalo je da su priroda i ljudi uhvaćeni u besomučno kolo podivljale stihije za koju se činilo da će uništiti i porušiti sve na zemlji. Sa strahovitom podzemnom tutnjavom miješala se buka obrušavanja stijena i zidova, zveket slomljenih stakala, dimnjaka i crepova sa krovova. Na zemlji, duž obale od Lepetana do Račice, počele su se javljati duge zijevajuće pukotine iz kojih su izbijali visoki gejziri vode i prašine osvijetljeni duginim bojama pod zrakama jutarnjeg sunca. Prema pričanju očevidaca na moru su se pokazala do tada neviđena ulegnuća, virovi i valovi. Ljudi su bili zatečeni i nesposobni da se kreću i normalno reaguju. Intezitet trešnje i rušenja naglo je rastao i onda, kada je izgledalo da će se sve raspasti, pretvoriti u prah i pepeo, snaga zemljotresa je naglo počela opadati. Stravičan bijes prirode nije trajao duže od jedne minute. Za momenat je nastala grobna tišina prekinuta krilcima, dozivima i zapomaganjem izbezumljenih ljudi, koji su većinom poluodjeveni istrčali na ulice. Nad ruševinama dizali su se ogromni oblaci prašine i dima pokazujući tako mjesta koja su najjače nastradala.stihija, ljudi, vrijeme...

stihija, ljudi, vrijeme...stihija, ljudi, vrijeme... stihija, ljudi, vrijeme...

 

       Bio je to katastrofalan udar i jedan od najjačih na evropskom kontinentu za posljednjih sto godina. Pogodio je Crnogorsko primorje a nije poštedio ni mnoge krajeve Crne Gore. Zemljotres se osjetio na čitavoj teritoriji Jugoslavije pa i šire. Priobalni pojas Jadranskog i Sredozemnog mora spada u tzv. “vatreni šav zemlje” u kome su tektonski vulkanski procesi još veoma aktivni. U ovom području zemljotresi su česta pojava sa mogućim intezitetom do 10 stepeni Merkalijeve skale. Prema ovoj teoriji kontinentalne mase Afrike i evrope oslanjaju se jedna na drugu i na mjestu dodira stvaraju se ogromni pritisci koji dovode do narušavanja uspostavljene ravnoteže. Tada dolazi do ogromnih podzemnih poremećaja koji se na površini manifestuju kao zemljotresi različitog inteziteta poslije kojih se ponovo uspostavlja privremena ravnoteža i tako u nedogled.stihija, ljudi, vrijeme...

stihija, ljudi, vrijeme...stihija, ljudi, vrijeme... stihija, ljudi, vrijeme...

 

      No, zemljotres nije došao sam. Ubrzo, poslije glavnog udara na ovo područje srušila se orkanska i dugotrajna oluja. Obilne kiše nošene vjetrom, koji je mjestimično kidao granje stabala, uz zaglušujuću tutnjavu gromova i bljeskove munja obrušavali su se danonoćno na napaćeno stanovništvo i porušena naselja. Dok je kiša padala na oštećene domove i uništavala neoštećene ostatke imovine i javna dobra, vjetar je ugrožavao i rušio privremena skloništa i šatore postradalog stanovništva. Naročito su noći bile teške. Ljudi su se bilo gdje sklanjali od hladne kiše i olujnog vjetra, buka snažnih gromova uz zasljepljuće bljeskove munja potresala je tle i skloništa, udružena sa podzemnom tutnjavom i podrhtavanjem od zemljotresa. Od obilnih kiša proradile su snažne podzemne vode i tamo gdje ih do tada nije bilo. Izgledalo je da se čitava priroda udružila protiv napaćenog naroda.stihija, ljudi, vrijeme...

stihija, ljudi, vrijeme...stihija, ljudi, vrijeme... stihija, ljudi, vrijeme...

 

         O jačini stihije koja se iznenada pojavila, govore i stihovi pjesme, koju je napisao u Tivtu 15. aprila 1979. godine, dr Sveta Đoković.

Podzemna sila jača od svega
udari snažno na Crnu Goru,
preturi brijeg preko brijega
slomo okove sinjemu moru.

Zatutnje zemlja na svome letu,
smrači se sunce aprilskog dana,
glasnici grme po svijetu,
tonu obale plavog Jadrana.

Eno se sure planine ruše,
drevni gradovi po moru plove
veliki Vođa ranjene duše
razmišlja, gdje će zidati nove.

Tekst: Monografija Tivta – Anton Krstović
Fotografije: Stihija, ljudi, vrijeme…

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) rusevine tivat zemljotres http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/tivat-15-4-1979-07-19h Sun, 17 Jun 2012 10:28:54 GMT
Mornaričko tehnički remontni zavod ”Sava Kovačević” 1889. – 1941. http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/mornari-ko-tehni-ki-remontni-zavod-sava-kova-evi-1889-1941 Prilikom velikih manevara austrougarske mornarice 1886. na Jadranu, u Boku je doplovila flota pod komandom admirala fon Šterneka. Tom prilikom admiral se uvjerio u pogodnost i strategijsku važnost Tivta za izgradnju pomorskog arsenala.Maximilian von Sterneck 1880.

Maximilian von Sterneck 1880.

 

          Kad je komanda mornarice u Beču proučila referat admirala Šterneka, pristupila je kupovini dijela potrebnog zemljišta… Tako su 1888. počeli pripremni radovi na nivelisanju zemljišta za budući arsenal u Tivtu.

        Na poziv predsjednika opštine Tivat, Marka Filipova Krstovića, sazvano je Opštinsko vijeće, koje je 24. marta 1889. donijelo odluku da se mornarici za izgradnju arsenala besplatno dodijeli zemljište između rtova Seljanovo i Pakovo. Tada je u zapisniku zabilježeno ”Budući narod treba dobiti komad kruha”Marko Krstović, predsjednik opštine Tivat od 1888.- 1923.

Marko Krstović, predsjednik opštine Tivat od 1888.- 1923.Bojni brod Bojni brod ''Kaiser Franz Josef I'' na kojem je potpisan ugovor o ustupanju zemljišta Komandi austrougarske ratne mornarice.

 

          Arsenal je odmah zaposlio 60 radnika, a prvi inženjeri su bili Česi, koji su 1889. napravili provizorno pristanište i izgradili prvi navoz.Provizorno pristanište

Provizorno pristanište

 

          Odmah su podignute i drvene barake za uskladištenje ugljena i ostalog materijala potrebnog mornarici. Zatim je osnovana kovačka radionica, uređeni navozi i sprave za izvlačenje brodova. Kovači su izrađivali jednostavne dijelove brodske opreme, alate i pomagala za druge zanate, dok su brodotesari pravili jarbole, vesla i druge dijelove opreme za brodove. Domaće radnike kojih je bilo sve više obučavali su majstori dovedeni iz Pule.Utovar uglja na ratni brod

Utovar uglja na ratni brodRonilačka ekipa na izgradnji Arsenala 1900. Ronilačka ekipa na izgradnji Arsenala 1900.Drvodjelci Drvodjelci

 

        Upravna zgrada je sagrađena 1898. te godine je dovršena i meteorološka stanica (Zelena kuća) koja je odigrala pionirsku ulogu u meteorološkoj službi na istočnoj obali Jadrana. Stanica je imala i kontrolno signalnu funkciju.Meteorološka stanica (zelena kuća)

Meteorološka stanica (zelena kuća)Meteorološka stanica (zelena kuća) Meteorološka stanica (zelena kuća)

 

         Od kraja 1889. kada je prvi brod izvučen na navoz i od kada Arsenal postaje i remontna baza, grade se posebne radionice i pogoni, podiže i drugi navoz, da bi se 1900. cijeli prostor ogradio visokim zidom.Posada broda pomaže remont parnog stroja

Posada broda pomaže remont parnog stroja

 

         Razvoj ratne brodogradnje uslovljavao je i razvoj remonta i održavanja brodova. Napeta politička situacija u Evropi i trka u pomorskom naoružanju činila je vrijeme dragocjenim, pa tivatski Arsenal sve više dobija na značaju. U njega dolaze majstori-specijalisti, brodograditelji u željezu, bakrokovači (cjevari) i kotlari, koji su mogli da obave složenije zahvate i na brodovima željezne gradnje. Treći navoz koji je mogao da primi brodove do 300 tona težine, i pored njega natkriveni prostor za brodograditelje u željezu, podignuti su 1912. Radionice se sve više opremaju savremenim strojevima i alatima. Uskoro su se na navozu našle torpiljarke, remorkeri, peniše i druga plovila. Djelimično se remontuju i veći ratni brodovi.Arsenal 1910.

Arsenal 1910.

 

        Bokokotorski zaliv je početkom prvog svjetskog rata bio baza dvadesetak ratnih brodova. Ovaj broj se povećavao ulaskom Italije u rat, a u avgustu 1915. u Boku su uplovile i prve dvije njemačke podmornice. To dodatno opterećuje Pomorski arsenal. Početkom 1916. počinje da se gradi Električna centrala I za koju je oprema dopremljena iz Njemačke. Odmah poslije toga izgrađene su mašinska i kotlarska radionica i velika livnica. Iz Trsta je dotegljen veći dok i na taj način Arsenal postaje remontna baza sa mogućnošću izvođenja kompletnih i složenih remontnih radova.

          Po slomu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Francuzi su preuzeli komandu nad Arsenalom i postavili inženjera Janjičeka za komandanta.

          U junu 1920. Francuzi su iz Tivta odvukli plivajući dok, koji je bio vlasništvo firme Stabilimento tecnico triestino iz Trsta. Materijalno onesposobljen Arsenal je u ovom periodu obavljao samo sitnije popravke na manjim brodovima. Dana 4. marta 1921. Arsenal i 12 torpiljera po 200 tona nosivosti predao je francuski kapetan b.b. Blank predstavnicima Jugoslovenske ratne mornarice, kapetanu b.b. Miroslavu Grundu, komandantu III oblasne komande, i kapetanu b.b. Franji Vučeru, novopostavljenom komandantu Arsenala. Toga dana, u prisustvu cjelokupnog radništva i okolnog stanovništva, uz pucanj topova i sviranje vojne i civilne muzike, prvi put je razvijena naša zastava na zgradi komande Arsenala. Istog dana Tivatski zaliv je napustio i posljednji saveznički brod.Primopredaja

Primopredajakapetan b.b. Franjo Vučer kapetan b.b. Franjo Vučer

 

        Već 1921. počinje modernizovanje Arsenala, koji dobiva mašine na račun reparacija. Na ime ratne odštete Ratna mornarica Kraljevine SHS dobila je od bivše austrougarske flote 12 torpiljarki, 4 stara minolovca, 6 pomoćnih brodova i 5 remorkera, a od bivše njemačke Ratne mornarice kupila je 6 minopolagača. Plovila su bila u lošem stanju pa je njihovo osposobljavanje bio prvi značajniji posao Arsenala u novoj državi.Pomorski arsenal sa brodovima, u vrijeme između dva rata

Pomorski arsenal sa brodovima, u vrijeme između dva rata

 

        Modernizaciju su mogli izvesti samo radnici sa novim stručnim znanjima. Stoga je 1921. otvorena Mornaričko-zanatlijska škola koja je prerasla u Vojno-zanatlijsku školu s nastavnim programom prilagođenim potrebama Arsenala. Na početku svake školske godine upisivano je 40 novih učenika a školovanje je trajalo tri godine. Do 1928. školu je završilo 226 zanatlija raznih struka. Dugogodišnji upravitelj te škole bio je Dragutin Najvirt, tehnički kapetan I klase.

        Modernizacija je zahtijevala i adaptaciju postojećih i izgradnju novih objekata pa je 1921. osnovana Građevinska uprava koja će vremenom preuzeti sve građevinske radove za potrebe Ratne mornarice na ovom dijelu Jadrana. Odmah su adaptirani prostori za smještaj stolarske, elektro i bakrovačke (cjevarske) radionice. Natkriveni depoi uglja su preuređeni u skladišta. Električna centrala I je dovršena 1922. ugradnjom jačih dizel-električnih agregata. Arsenal 1923. broji oko 600 radnika. Gradnja ”velikog hangara” u kome je smještena tokarska i mehaničarska radionica, dovršena je 1923. Godine 1924. nabavljen je u Libeku dok od 1700 tona i proširen je znatan dio radionica. Odmah potom su izgrađene livnica i cjevarska radionica, a tokom 1925. podignuta je i brodoželjezna radionica.Završno opremanje i modernizacija Električne centrale I

Završno opremanje i modernizacija Električne centrale I

 

        Godine 1929. u Arsenalu je, pored većeg broja stručnih oficira mornarice, radilo 15 inženjera raznih struka i 10 tehničkih poslovođa. Počela je 1930. i samostalna izgradnja manjih drvenih brodova-mornaričkih kutera i motornih čamaca pa je u tu svrhu čamčarska radionica opremljena traserskom salom.Grupa radnika Pomorskog arsenala izvodi remontne radove na ratnom brodu 1930.

Grupa radnika Pomorskog arsenala izvodi remontne radove na ratnom brodu 1930.

 

         Arsenalu su 1931. godine povjereni radovi na nastradalom putničkom parobrodu ”Karađorđe”, iako je namjeravano da se obave u inostranstvu. Ugled se mogao održati i povećavati samo kvalitetom rada i osvajanjem sve složenijih tehnologija. Od 1932. Arsenal preuzima na remont i održavanje savremeni razarač ”Dubrovnik”. Ovakav razvoj je iziskivao i veću potrošnju električne energje pa je 1933. izgrađena Električna centrala II. Izgrađena je i brodoželjezna radionica površine 800m2. Naredne, 1934. godine uspješno je izvršen veliki remont podmornice ”Hrabri”.Brod

Brod ''Karađorđe'' nakon sudaraRazarač Razarač ''Dubrovnik'' 1932.

 

        Sve veći obim i raznovrsnost poslova Pomorskog arsenala uslovio je njegovu dalju reorganizaciju. Iz njegovog sastava izdvojen je 1936. godine oružno-municijski odsjek i od njega i pogona za remont i uskladištenje municije iz Opatova formiran je u Lepetanima poseban Artiljerijsko-tehnički zavod mornarice sa 186 radnika. Na rtu Arza podignut je poligon za ispitivanje artiljerijskog oružja.

        Dva glavna proizvodna pogona Arsenala bili su strojograditeljski i brodograditeljski biroi. Pored njih, postojali su maritimni, hemijski, ekonomski i skladišni odsjek, te odsjeci za oružje i municiju i konstrukcioni biro. Samostalne radionice su bile: elektrotehnička, jedro-užetarska i kisikana.

        Komanda Ratne mornarice je 1937. i službeno odobrila reorganizaciju Arsenala, koja je bila u toku. Krajem te godine u Arsenalu je radio 1201 radnik, od kojih 801 kvalifikovani, 180 polukvalifikovanih, 133 nekvalifikovana radnika i 87 šegrta. Oni su te godine napravili laki trup podmornice ”Nebojša”, a iduće 1938. dobili su priznanje od engleskih stručnjaka kada su izradili nove sapnice za glavne turbine razarača ”Dubrovnik”, učinivši time izuzetan tehnički podvig. Tako je Arsenal sticao ugled u Evropi, koja se već pripremala za rat. U Kraljevini Jugoslaviji kao da se takvoj mogućnosti nije pridavao veliki značaj pa zbog nedostatka finansijskih sredstava Ratna mornarica nije ozbiljnije pripremala svoju flotu. Zbog toga ni Arsenal 1939. ne radi punim kapacitetom, koji je inače bio i veći od potreba Ratne mornarice.U Arsenalu su mogli da se poprave podvodni i nadvodni dijelovi brodova srednje i manje veličine, svi pomoćni motori i mašine, osim glavnih turbina. Mogao se vršiti remont kotlova, popravak i montaža manjih agregata te punjenje akumulatora podmornica. U saradnji sa Artiljersko-tehničkim zavodom mogle su da se obave manje popravke svih vrsta podvodnog oružja kao i poravke i remont artiljeijskog naoružanja srednjeg i manjeg kalibra. Tako je 1939. izvršena rekonstrukcija i modernizacija krstarice ”Dalmacija”.Krstarica

Krstarica ''Dalmacija'' u Doku IIPodmornica u Doku I Podmornica u Doku I

 

        Početkom 1941. u Pomorskom arsenalu radilo je 1562 radnika, tehničara, inženjera, vojna činovnika, podoficira i oficira, a u Vojno-zanatlijskoj školi bilo je u tri razreda 137 učenika.

Nastaviće se…

Tekst:monografija Mornaričko tehnički remontni zavod ”Sava Kovačević”
Fotografije: monografija Mornaričko tehnički remontni zavod ”Sava Kovačević”, privatni arhiv

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Arsenal brodogradiliste remontni tivat zavod http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/mornari-ko-tehni-ki-remontni-zavod-sava-kova-evi-1889-1941 Sun, 17 Jun 2012 10:22:49 GMT
Austrougarski ratni brod “SMS Teodo” http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/austrougarski-ratni-brod-sms-teodo

sms teodo AUSTROUGARSKI POMOĆNI BROD SMS „TEODO“ – JEDINI RATNI BROD KOJI JE NOSIO IME TIVTA

 

Carska i Kraljevska Ratna mornarica Austro-Ugarske (K.u.K. Kriegsmarine) u svom sastavu imala je nekoliko ratnih i pomoćnih brodova koji su dobili imena po mjestima ili lokalitetima u Boki Kotorskoj. Tako je šesti i posljednji brod iz prve serije razarača klase „Tatra“ dobio ime „Orjen“, a mali parni remorker koji je službovao u Boki nosio je ime „Vermac“ (kasnije u Kraljevskoj Mornarici Jugoslavije služio kao tender pod imenom „Marljivi“, a u JRM kao PP-21), Po nekim podacima austrijskih i njemačkih pomorskih istoričara, za drugi brod iz serije od četiri krajem Prvog svjetskog rata naručena, ali nikada izgradjena razarača poboljšanog tipa „Tatra“ (ili klasa „Honved“), već je bilo odredjeno ime „Lovćen“ u spomen na planinu iznad Boke čijim su osvajanjem u januaru 1916, Austro-Ugari porazili Crnu Goru i natjerali je na kapitulaciju. Po gabaritima najveći od svih austro-ugarskih ratnih brodova koji su nosili imena po mjestima ili lokalitetima iz Boke, bio je veliki pomoćni brod za prevoz nafte i uglja SMS „Teodo“ (SMS –Seiner Majestät Schiff – Brod Njegovog Veličanstva), jedini ratni brod koji je ikada ponio ime grada Tivta. „Teodo“ je imao i veoma interesantnu sudbinu kojom se bavimo u ovom prilogu.SMS Orjen

SMS OrjenRemorker Vermac Remorker VermacSMS Teodo u Puli SMS Teodo u Puli

 

Brodovi za snabdijevanje K.u.K.Kriegsmarine

Za potrebe snabdijevanja i logističke podrške svoje velike ratne flote razasute duž veoma razudjene obale istočnog Jadrana od Trsta do Boke, Carska i Kraljevska Ratna mornarica Austro-Ugarske raspolagala je sa više namjenski gradjenih pomoćnih ratnih brodova – vodonosaca, ugljenara i brodova za prevoz nafte koja se upravo u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat, sve više počinjala koristiti umjesto uglja, kao gorivo za loženje u brodskim parnim kotlovima.

Tako su u floti pomoćnih brodova za snabdijevanje K.u.K. Kriegsmarine bili vodonosci  SMS „Najade“ (gradjen 1891, deplasman 554/620 tona, 29 članova posade), SMS „Nixe“ (gradjen 1904, deplasman 250 tona, 11 članova posade) i SMS „Nymphe“ (gradjen 1894, deplasman 554 tone, 29 članova posade), tanker za prevoz nafte i derivata SMS „Vesta“ (ex-Etelka“ gradjen 1892 kao civilni trgovački brod, kupila ga K.u.K. Kriegsmarine 1909 i preuredila u mornarički tanker, deplasman 2.130 tona, 54 člana posade), te dva velika i manjenski gradjena broda za prevoz uglja i nafte SMS „Pola“ i SMS „Teodo“ (izgradjeni 1916, deplasman 13.200 tona, 112 članova posade).
Pored ovih brodova koji su formacijski pripadali Mornarici, vijali vojno-pomorsku zastavu i nosili prefiks „SMS“ kao i svaki drugi ratni brod K.u.K. Kriegsmarine, za transportnu službu tokom Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska je rekvirirala ili iznajmila još 40-tak civilnih trgovačkih brodova i manjih plovila. Od toga je dvadeset brodova dobilo zvanične oznake „dampfer“ i rimski broj od I do XX kojim su zvanično označavani kao vojni transporteri. Tako je npr. teretnjak „Carniolia“ kompanije „Lloyd Austriaco“, rekviriran 28.jula 1914,  dobio oznaku „dampfer V“ i kao flotni snabdjevač, korišten je praktično sve do kraja rata, odnosno septembra 1918 kada je vraćen vlasniku. Bilo je i dosta drugih trgovačklih brodova koji nisu dobili gorepomenute oznake poput „Carniolie“, ali su takodje korišteni za vojno-transportne svrhe. Za nas je ovdje posebno putničko-teretni parobrod „Drava“ Parobrodarskog društva „Boka“ iz Kotora. Ovaj mali brod od samo 138 BRT unajmljen je 26.jula 1914 za lokalni vojni transport unutar zaliva Boke na kojim dužnostima je „Drava“ provela gotovo cijeli Prvi svjetski rat. Za različite dužnosti u Boki tokom Prvog svjetskog rata bili su unajmljeni i parobrodi „Isonzo“ od 222 BRT kompanije „Cosulich“ i „Mosor“ od 132 BRT kompanije „Dalmacia“. Teretnjak „Amphitrite“ (dampfer VII) od 3.839 BRT, od 14.septembra 1915 koristi se kao skladište za ugalj i za smještaj njemačkih podmorničara u Boki., dok je ulogu skladišta za ugalj u Boki od početka rata do februara 1915, vršio i teretnjak „Radium“ od 3.311 BRT, kompanije „A.Foresti & Co”.

Karakteristike SMS „Teodo“

Pomoćni brod za snabdijevanje naftom i ugljem SMS „Teodo“ drugi je u klasi snabdjevačkih brodova tipa „Pola“. Dva broda za snabdijevanje gorivom svoje ratne flote K.u.K. Kriegsmarine nazvala je po imenima dva grada u kojima su funkcionisala njena dva najznačajnija pomorska arsenala – Puli i Tivtu. „Teodo“ se donekle razlikovao od svog starijeg blizanca „Pola“ jer je umjesto pramčanog skladišta za ugalj, na tom mjestu imao ugradjena čak 22 tanka u kojima je mogao ukrcati ukupno 1.200 tona nafte. Stoga je i vanjski izgled broda bio nešto drugačiji jer na „Teodu“ nije postojala pramčana dizalica za iskrcaj uglja, pa je taj brod, za razliku od „Pole“ koja ih je imala 4, posjedovao samo 3 karakteristične velike palubne dizalice za manipulaciju ugljem.

SMS „Teodo“ izgradjen je kao novogradnja broj 501 u brodogradilištu „Stabilimento Tecnico Triestino“ u Trstu. Njegova kobilica položena je 8.januara 1913, a porinuće je uslijedilo 5.januara 1915. Zbog ratnih dejstava na obližnjem italijanskom frontu, nedovršeni SMS „Teodo“ je 6.maja iste godine otegljen u Pulu gdje je u Pomorskom arsenalu obavljeno završno opremanje broda. Izgradnja SMS „Teodo“ završena je 10.februara 1916 u Puli, a nekoliko dana kasnije novi brod je i zvanično upisan u Flotnu listu austro-ugarske Ratne mornarice. Troškovi izgradnje broda iznosili su tadašnjih 3,5 miliona kruna.

SMS „Teodo“ imao je 6.651 BRT, nosivost od 7.000 tona i ukupni deplasman od 13.200 tona. Brod je bio dugačak 137,06 metara, širok 16, 92 metra, sa gazom od 7,7 metara, a pokretao ga je klipni parni stroj trostruke ekspanzije, snage 6.700 ks sa kojim je postizao maksimalnu brzinu od 14 čvorova.

Brod je bio naoružan sa dva protivavionska topa „Škoda“ kalibra 47 mm, a opsluživala ga je posada od 112 članova. Glavnu karakteristiku „Teoda“ predstavljale su 4 velike palubne dizalice-mosta, za to vrijeme potpuno nove i neuobičajene konstrukcije, vrlo slične današnjim prekrcajnim mostovima na modernim kontejnerskim terminalima. Iako se sa ovim dizalicama moglo prekrcati 110 tona na sat, ipak je trebalo punih 19 dana da 50 ljudi uz pomoć dizalica iskrca sav teret od 6.000 tona uglja. Dizalice su se mogle preklopiti, a u rasklopljenom položaju su virile 8,35 metara preko bokova broda.

Karijera SMS “Teodo” u K.u.K. Kriegsmarine

SMS “Teodo” je u operativnu upotrebu u K.U.K. Kriegsmarine uveden 17.februara 1916. Sa svojim blizancem SMS “Pola”, novi brod odmah je preuzeo najveći dio obaveza u snabdijevanju gorivom austro-ugarskih ratnih brodova stacioniranih u Šibeniku i Boki kotorskoj. Narednih mjeseci sa teretima nafte i uglja često plovi na relaciji Pula – Boka kotorska i natrag.

Dvadeset i drugog oktobra 1916 SMS “Teodo” je isplovio iz Pule za Boku sa prilično neuobičajenim teretom – 70 protivbrodskih mina za ojačavanje minskih baraža na prilazima Boki, kao i par hidroaviona za dopunu “Seeflug station Kumbor”, odnosno Stanice mornaričkog vazduhoplovstva u Boki. U junu 1918 godine SMS “Teodo” je vratio spašene mornare sa potopljenog austro-ugarskog bojnog broda SMS “Szent Istvan” iz Boke u Pulu, da bi 9.oktobra iste godine obavio i svoju posljednju ratnu plovidbu iz Boke do Rijeke gdje ga je i zatekao kraj Prvog svjetskog rata i kapitulacija Austro-Ugarske.

Kao saveznički ratni plijen, ovaj moderni i veliki transportni brod naredne, 1919 godine, plovi pod posebnom bijelo-plavo-bijelom zastavom, kako je propisala Antanta, već tada prevozeći ugalj za italijanske državne željeznice. Po članu 137. Sent-Žermenskog mirovnog sporazuma izmedju Austrije i sila Antatne, SMS “Teodo” je klasifikovan kao trgovački brod i službeno je 7.septembra 1920 kao dio ratnih reparacija, predan Ministarstvu transporta Republike Italije.

U italijanskoj službi

Pod novim imenom “Barbana”, nekadašnji SMS “Teodo” je do 11.jula 1923 služio italijanskoj državnoj željeznici, prevozeći ugalj za potrebe njenih lokomotiva. Prije nego što je uveden u upotrebu, italijanska državna željeznica je bivši austro-ugarski pomoćni transportni brod podvgrla remontu i rekonstrukciji, pa su tako na “Barbani” izvedeni radovi na modernizovanju pogonskog kompleksa, radovi na drugačijoj raspodjeli prostora u brodskim štivama, kao i na proširivanju grotala za ukrcaj tereta, što je na kraju rezultiralo i demontiranjem prepoznatljivih palubnih dizalica. “Barbana” je u ljeto 1923 stavljena pod nadležnost italijanskog Ministarstva mornarice i uvrštena u sastav RM Italije kao pomoćni brod. Već 16.maja 1926, zbog ulaska u operativnu upotrebu par novoizgradjenih mornaričkih tankera, italijanska Ratna mornarica iz svoje Flotne liste briše bivši SMS “Teodo” i prodaje ga privatnom vlasniku, brodarskoj kompaniji “Societa Anonima di Navigazione Garibaldi,” iz Djenove. Novi vlasnik brodu mijenja ime u Barbana G”. Narednih 14 godina “Barbana G” plovi sjetskim morima kao običan civilni teretnjak, prevozeći ugalj i rudu željeza, da bi ga 10.juna 1940, u Sjevernom moru pred škotskom lukom Leith, zaplijenili Britanci kojima je tog dana Kraljevina Italija objavila rat, kao saveznik Hitlerove Njemačke u Drugom svjetskom ratu.SMS Teodo kao italijanska Barbana

SMS Teodo kao italijanska Barbana

 

U britanskoj službi

“Barbana G” je odmah stavljena pod nadlženost britanskog Ministarstva ratnog transporta. Brod je dobio novo ime – Empire Airman, registrovan je u Bristolu i povjeren na upravljanje tamošnjoj brodarskoj kompaniji “Mark Whitwill & Son Ltd”. Za račun Ministarstva ratnog transporta “Empire Airman” se odmah uključio u visokorizični posao dopreme na britanska ostrva, Englezima izuzetno potrebnih industrijskih sirovina koje je njihova privreda u režimu ratne proizvodnje, trošila u ogromnim količinama. “Empire Airman” odredjen je za prevoz robe na najrizičnijoj ruti, od istočne obale SAD do Britanije, preko Atlantika kojim su tada suvereno gospodarile njemačke podmornice.

Njemački podmorničari, u to doba praktično neometeni od strane malobrojnih raspoloživih eskortnih brodova RM Velike Britanije, unosili su haos u konvoje trgovačkih brodova koji su preko Atlantika, dovozili teret na britanska ostrva. Taj period Drugog svjetskog rata od početka jula do kraja oktobra 1940, njemački podmorničari nazvali su “sretna vremena” zbog obilja ciljeva koji su im bili na raspolaganju i relativno slabih protivpodmorničkih mogućnosti Britanaca. U takvim okolnostima, “Empire Airman” je uspio da izdrži tek nešto malo više od tri mjeseca.

Pred torpedima “vučjeg čopora

Nakon nekoliko sretno završenih putovanja preko Atlantika, “Empire Airman” se prvih dana septembra 1940 našao u kanadskoj luci Halifaks na obalama Nove Škotske. Tu je bivši SMS “Teodo” nakrcan sa preko 7.000 tona željezne rude, stigao iz luke Vabana i priključio se grupi od ukupno 42 teretna broda koji su sačinjavali konvoj HX-72. Konvoj predvodjen komodorom (najstarijim oficirom trgovačke mornarice) britanskim kapetanom H.H.Rodžersom na teretnjaku Tregarthen”, imao je izuzetno slabo osiguranje koje je činila samo pomoćna krstarica (naoružani putnički brod) Jervis Bay. Medjutim, čak i ta slaba pratnja na tri četvrtine puta preko Atlantika ka Liverpulu u Velikoj Britaniji napustila je konvoj jer je “Jervis Bay-u” naredjeno da se pridruži drugom konvoju koji je plovio u obrnutom pravcu, prema Americi. Time je praktično HX-72 ostao bez ikakve zaštite sve dok se ne bi, par dana kasnije, primakao Britaniji kada mu se trebalo pridružiti pet manjih ratnih brodova i sprovesti ga do konačnog odredišta – luke Liverpul. Konvoj HX-72 imao je i nesreću da bude jedan od prvih na kome su Njemci isprobali svoju novu taktiku podmorničkog ratovanja – napad u tzv. “vučjem čoporu”. To podrazumijeva da prva podmornica koja otkrije konvoj ne napada, već poziciju trgovačkih brodova koje prati, javlja ostalim podmornicama u blizini. Tek kada se skupi dovoljno podmornica, one istovremeno, poput vukova u čoporu, napadaju na konvoj.

Upravo kada se predveče 20.septembra pomoćna krstarica “Jervis Bay” odvojila od konvoja i napustila ga, HX-72 je otkrila njemačka podmornica U-47 kojom je komandovao jedan od najboljih njemačkih podmorničkih asova, poručnik bojnog broda Ginter Prin. On je poziciju konvoja i njegov kurs odmah javio pretpostavljenoj komandi koja je u reon dejstva uputila sve raspoložive podmornice. Budući da je sav svoj bojevi komplet torpeda već utrošila u ranijem napadu na konvoj SC-2, U-47 je samo pratila HX-72 oko kojeg se do večeri 20.septembra već okupilo šest drugih njemačkih podmornica.

Napad je počeo oko ponoći 20. na 21. septembar kada je U-99 pod komandom takodje podmorničkog asa Ota Krečmera, torpedovala i potopila britanski teretnjak Invershannon od 9.154 BRT. Uprkos pokušaju komodora Rodžersa da se skretanjem konvoja pokuša otresti od progonitelja, U-99 je torpedima potopila i britanski teretnjak Baron Blythswoodod 3.668 BRT, a zatim topovima oštetila i brod Elmbank od 5.156 tona kojeg je naredne zore, takodje topovskim granatama, dokrajčila U-47. Pred zoru je na poprište stigla i U-48 koja je odmah potopila Blairangus (4.409 BRT). Do noći 21.septembra napadu na HX-72 pridružile su se i podmornice U-65, U-38, U-43, U-32 i U-100. Upravo je ova posljednja, pod komandom još jednog asa, poručnika bojnog broda Joakima Šepkea, napravila pravo krvoproliće jer se vješti Šepke sa svojom podmornicom uspio ubaciti bukvalno usred konvoja, medju kolone nezaštićenih trgovačkih brodova. U noći 21. na 22. septembra Šepke je za samo nekoliko desetina minuta, torpedovao tri broda – Canonesa(8.286 BRT), Torinia(10.364 BRT) i Dalcairn(4.608 BRT). Nešto iza ponoći, pred periskop podmornice U-100 došao je i “Empire Airman” – Šepke je naciljao i ispalio torpedo koje je u 00.22 sata nekadašnji SMS “Teodo” pogodilo u pramčanom dijelu. Teško oštećeni brod medjutim, na opšte iznenadjenje, nije odmah potonuo, pa je pratnja konvoja HX-72 koja je u medjuvremenu stigla na poprište bitke, pokušala da ga spasi. U medjuvremenu, Šepkeova U-100 torpedovala je i na dno Atlantika poslala još tri broda – Scholar (3.940 BRT), Frederick S Fales (10.525 BRT) i Simla (6.031 BRT). Posada na teško oštećenom “Empire Airmanu” svim silama se borila da spasi svoj brod. “Empire Airman” je uzet u tegalj, ali je 23.septembra ipak potonuo na poziciji 55°11N/15°07W, oko 320 milja zapadno od obale Irske. Koliko je potonuče broda bilo iznenadno i brzo, svjedoči i podatak da se od 37 članova posade “Empire Airmana”, uspjelo spasiti samo njih četvoro. Njih je iz okeana pokupila i spasila britanska korveta La Malouine” (K-46) i kasnije ih iskrcala u škotskoj luci Grinok. Nekadašnji SMS “Teodo” iznenada je, kao kamen, potonuo na 2.300 metara dubine i na dno Atlantika sa sobom povukao svog zapovjednika, kapetana Džona Brauna Rejnija i još 32 pomorca. Medju poginulima bilo je i čak sedam mladih pomoraca starih izmedju 15 i 19 godina. Imena svih nastradalih oficira i mornara sa broda “Empire Airman” i broda na kojem su plovili, uklesana su na spomenik “Tower Hill Memorial” u Londonu, podignut u čast svih pomoraca trgovačke i ribarske flote koji su stradali u britanskoj službi u oba svjetska rata i kojima je more postalo grob.

Tragedija konvoja HX-72 koji je izgubio 11 od ukupno 42 broda koji su ga činili i kada je poginulo 116 mornara, ostala je zabilježena u analima Drugog svjetskog rata kao jedna od najubjedljivijih pobjeda njemačkih podmorničara nad Britancima. Šepkeov smioni poduhvat da udje unutar konvoja i onda neometano napada bespomoćne trgovačke brodove donio mu je za samo jedno veče, učinak od potopljenih sedam brodova sa ukupno 50.340 BRT  i Viteški krst kojim ga je Podmornička komanda njemačke Ratne mornarice odlikovala već 24.septembra 1941, samo dan nakon što je na dno Atlantika Šepke poslao i bivši SMS “Teodo”.

 Autor teksta: Siniša Luković

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/austrougarski-ratni-brod-sms-teodo Sun, 17 Jun 2012 09:42:26 GMT
Muzika u Tivtu http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/muzika-u-tivtu2 Muzika u Tivtu

Na isteku 19. vijeka, sa prvim naznakama razvoja industrije i pomorstva u zemljoradničkom Tivtu, običajne pjesme, gajde i ljerice, kao jedini oblik muzičkog izražavanja zamijenili su novi zvuci.
Antun Žeželić ondašnji učitelj u pučkoj školi, počeo je djecu učiti i sviranju na gudačkim instrumentima. Muzici skloni mještani i mladi i stariji, prihvatili su izazov i 1891. godine, Žeželić uspijeva da oformi prvi orkestar.

Orkestar Antona Žeželića 1891. g (Žeželić u sredini)

Orkestar Antona Žeželića 1891. g (Žeželić u sredini)

 

Crkvene svečanosti, svadbe, serenade, i prigodne večernje zabave po tivatskim selima i zaseocima, oplemenile su se orkestarskim muziciranjem. 1900. godine Žeželić u okviru osnovne škole, organizuje i prvu Glazbenu školu u Donjem Kantunu u kući Jaka Goluba.Stara skola Jaka Goluba

Kuća Jaka Goluba

 

Na temeljima njenog rada, nakon gašenja Žeželićevog orkestra 1906. formira se drugi – tamburaški orkestar Starčević.Tamburaški orkestar Starčević - 1906.

Tamburaški orkestar Starčević - 1906.

 

Novo vrijeme u Tivtu, među mještane donosi i ideju o osnivanju prve, prave bleh muzike. Prisustvo 91. austrijske regimente i njihov vojni orkestar bili su povoljan podsticaj, htijenje veće od ondašnjih skromnih mogućnosti Općinskog vijeća, pa 1909. godine na Pakovu, u kući predviđenoj za karantin, stvoreni su uslovi, da od strane Austrijanaca dodijeljeni kapelnik Antun Blažek, može okupiti osnivački Odbor i 27 muzičara Glazbeno prosvjetnog društva Tivat, na raspakovanje i štimanje upravo pridošlih novokupljenih instrumenata.Austrijski vojni orkestar 1913.

Austrijski vojni orkestar 1913.

 

Prethodno je karantina, od strane Opštine opremljena za prvu vježbaonu sa stolicama, 4 petrolejke, lenturinama (muzički pultovi) i školskom tablom. Odmah je organizovana i nastava. Učio se imbokadur i skale. Kupljena je i tamno plava čoja za bluze, dok su muzičari morali sami nadomjestiti za bijele kape.
Prvi javni nastup ova muzika je imala 1911. godine, pri dočeku austrougarskog nadvojvode Fridriha u Tivtu.Doček austrougarskog nadvojvode Fridriha - 1911.

Doček austrougarskog nadvojvode Fridriha - 1911.

 

Tivatska muzika je dočekala i kralja Aleksandra u Tivtu 1922.Doček kralja Aleksandra Tivat - 1922.

Doček kralja Aleksandra Tivat - 1922.

 

Zetskog bana 1931. na CetinjuNa Cetinju - 1931.

Na Cetinju - 1931.

 

Josipa Broza Tita, pred kojim su nastupili šest puta…Josip Broz u Tivtu - 1972.

Josip Broz u Tivtu - 1972.

 

Naravno ovo je samo djelić bogate istorije Glazbeno prosvjetnog društva Tivat…

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Muzika muzicka skola stara teodo tivat http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/muzika-u-tivtu2 Sun, 17 Jun 2012 09:35:00 GMT
Britanska flota u Boki http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/britanska-flota-u-boki

„Boka Kotorska koju je pjesnik nazvao nevjestom Jadrana srećna je što vidi flotu Njegovog Veličanstva u našim vodama. Ponosni smo što ponovno vidimo slavni „Union Jack“ (britansku zastavu) zato što nedavno još, taj herojski stijeg stajaše zajedno sa našom nacionalnom zastavom boreći se časno za zajednički cilj – slobodu i pravo na samoopredjeljenje potlačenih nacija. Ne možemo zaboraviti slavne dane Velikog rata, jer smo preveliku cijenu platili za našu slobodu, pri čemu smo medjutim, istovremeno imali ogromnu i nesebičnu podršku koju nam je pružio prijateljski britanski narod. Zbog toga, naše gostoprimstvo nije ni izbliza samo akt ljubaznosti koju iskazujemo strancima, već intenzivan osjećaj zahvalnosti i iskrenog prijateljstva iskovanog u onim teškim danima, a koje još u našim srcima bukti kao neugasla vatra iz Velikog rata.
Pozdravljamo naše goste sa Sjevera, oficire i posadu moćnih brodova nepobjedive Kraljevske Ratne mornarice, sa najljepšim željama i srdačnom dobrodošlicom, nadajući se da ćemo vas opet i opet vidjeti u našim vodama. Zapamtite da ćete, kad god ovdje ponovno dodjete, naći svako srce širom otvoreno u znak dobrodošlice.“
Iako zvuči kao nešto što bi u svakom trenutku mogao sada izgovoriti neko od naših visokih državnih činovnika zaduženih za transatlantske integracije, ovo je zapravo samo jedan istorijski dokument koji potvrdjuje da je Crna Gora, iako tada u sastavu jedne druge države, još prije 78 godina, težila uspostavljanju najboljih mogućih odnosa sa jednom tadašnjom svjetskom supersilom – neprikosnovenom „vladarkom svjetskih mora“, Velikom Britanijom. Naime, preneseni citat je zapravo urednički uvodnik napisan na engleskom jeziku, objavljen u 38. broju nedjeljnika „Glas Boke“ iz Kotora na dan 12.avgusta 1933. Povod za ovakvo štivo bio je jedan zaista i za današnje prilike impozantan dogadjaj – službena posjeta cijele Sredozemne flote (Meditterranean Fleet) britanske Ratne mornarice zalivu Boke Kotorske u kojoj su engleski ratni brodovi i mornari boravili od 5. do 15.avgusta te godine.Britanska flota

Britanska flotaBritanska flota Britanska flota

 

Impresivna flota od 54 ratna broda na kojima je bilo oko 1.200 oficira i oko 15 hiljada podoficira i mornara u Boku je uplovila 5.avgusta oko 15 sati, a hroničari su zabilježili da je uplovljavanje svih britanskih brodova od ponte Oštro do Tivatskog zaliva gdje su se usidrili, sa razmjenom tradicionalnog pomoračkog ceremonijala i protokolarnih pozdrava sa domaćinima iz Kraljevske Ratne mornarice Jugoslavije, trajalo punih tri ipo sata.
„Engleska flota uplovila je u Boku na čelu sa admiralskim brodom, bojnim brodom „Queen Elisabeth“, koji je na prolazu pored Herceg Novog, ispalio pozdravni plotun od 21 metka, na koji je tvrdjava Španjola odgovorila sa istim brojem metaka.“- prenosi dio atmosfere sa svečanog dolaska Britanaca u zaliv „Glas Boke“ napominjući da je goste pored naših ratnih brodova i hidroaviona, dočekalo i nekoliko desetina civilnih plovila i veliki broj gradjana.Queen Elizabeth

Queen Elizabeth

 

Već narednog dana u zvaničnu posjetu komadantu Sredozemne flote admiralu ser Vilijamu Fišeru na bojnom brodu „Queen Elisabeth“ boravili su komadant Pomorske obalske komande kontraadmiral Marjan L. Polić i vojni komadant Boke general Teodosije A. Luković, da bi nešto kasnije Britance posjetili i ministar odbrane i komadant RM Kraljevine Jugoslavije Stanojević i viceadmiral Stanković.
U Tivatskom zalivu tada se našla jedna od najjačih svjetskih ratnih flota, nevjerovatna koncentracija pomorske moći, pa fotografije iz tog vremena koje prikazuju zaliv bukvalno načičkan brodovima ispred malog gradića sačinjenog od samo par desetina skromnih kućica u kojima su živjeli pretežno ribari, radnici i težaci, djeluju gotovo nestvarno.
Prema dostupnim istorijskim podacima, u Tivatskom zalivu tada su se zatekli bojni brodovi „Queen Elisabeth“, „Revenge“, „Royal Oak“ i „Royal Sovereign“, nosač aviona „Glorious“, teške krstarice „London“, „Sussex“, „Shropshire“ i „Devonshire“, lake krstarice „Delhi“, „Ceres“, „Curlew“, „Despatch“ i „Coventry“, razarači „Codrington”, “Arrow”, “Active”, “Anthony”, “Acheron”, “Ardent”, “Acasta”, “Leander”, “Duncan”, “Delight”, “Diamond”, “Decoy”, “Duchess”, “Daring”, “Dainty”, “Diana”, “Defender”, “Douglas”, “Achates”, “Antelope”, “Keith”, “Basilisk”, “Beagle”, “Blanche”, “Boreas”, “Boadicea”, “Bulldog”, “Brazen” i “Brilliant”, brod-radionica “Resource” i matični brod za podmornice “Cyclops”, bolnički brod “Maine”, te podmornice “Thames”, “Regent”, “Regulus”, “Rover” i “Oberon”.
Tokom 10-dnevnog boravka u Boki, engleski mornari i oficiri imali su nekoliko značajnijih društvenih dogadjanja sa lokalnim visokim vojnim i civilnim funkcionerima, te stanovništvom kojem je omogućena i posjeta britanskim ratnim brodovima. Uz za to vrijeme uobičajene svečane bankete i prijeme, organizovano je i više sportskih i kulturnih dogadjaja od kojih bi neki, poput koncerta crkvenog pjevačkog zbora “Sveti Tripun” iz Kotora održanog na poletno-sletnoj palubi nosača aviona “Glorious”, i danas bi bili prvorazredni spektakli.Glorious

Glorious

 

“Glas Boke” bilježi da je “mlado i agilno pjevačko društvo-Crkveni pjevački zbor “Sveti Tripun” pod vodjstvom g. A.R. Homena, priredilo veče jugoslovenskih narodnih pjesama za britanske oficire i posade na nosaču aviona “Glorious”.
“U sredini palube bio je postavljen visok podijum, ukusno ukrašen girlandama, a u pozadini su bile postavljene draperije od jugoslovenskih i britanskih zastava. Pred samim podijumom bilo je postavljeno oko 300 fotelja i sjedalica za oficire, a pozadi sa obje strane bila su sjedala za ljudstvo. Koncertu je prisustvovalo preko 300 oficira i preko 1,5 hiljada podoficira i mornara sa svih jedinica britanske flote, sem toga nekoliko pozvanih gostiju – oficira naše mornarice tivatskog garnizona sa gospodjama. U svemu je bilo preko 1.800 osoba.”- piše novinar “Glasa Boke” dodajući da je koncert crkvenog pjevačkog hora iz Kotora na palubi britanskog nosača aviona bio “vrlo uspio”.
“Prije početka samog koncerta vladalo je u publici svečano, skoro napeto raspoloženje. Sa gornje palube “Gloriousa” pružao se divan pogled na Tivatski zaliv, koji je blistao u moru svjetla sa velikog broja ratnih brodova, a raskošno električno svjetlo bljeskalo se na potpuno mirnoj površini.Britanska flota noću

Britanska flota noću

 

Noć je bila zvjezdana, ali nešto sparna, izgledalo je da se približava oluja. Daleko na tamnom horizontu bljeskale su munje, a iz najvećih udaljenosti čula se sa vremena na vrijeme mukla grmljavina.”-opisuje atmosferu pred koncert novinar kotorskog nedjeljnika navodeći i program koji su pjevači hora “Sveti Tripun” potom otpjevali: jugoslovensku himnu, više narodnih pjesama i “nekoliko istaknutih djela moderne jugoslovenske muzike” medju kojima su bile kompozicije Mokranjca, Milojevića, Muhvića, Prelovca, Lotke, Žganeca, Slavenskog, ali i poznato “Bokeljsko kolo” kotorskog kompozitora Antuna Brkanovića.
“Program je bio pedantnom tačnošću prostudiran, a intonacija je čak i u najtežoj i najkompliciranijoj polifoniji bila apsolutno čista i sigurna. Mladi zbor posjeduje dobar i školovan glasovni materijal, ali ženski zbor traži pojačanje jer unutrašnja ravnoteža zbora nije posve postignuta. Isto tako, čuje se katkad u pojedinim glasovnim grupama, glasove sa solističkim ambicijama.”- primijetilo je oštro novinarsko uho.
Pored ovog centralnog kulturnog dogadjaja, dva britanska velika orkestra od 80 i od 70 muzičara priredili su velike koncerte ispred gradske kafane “Dojmi” u Kotoru i u Djenovićima, u Tivtu je svirala muzika sa broda “Cyclops”, tivatsko Sokolsko društvo priredilo je javni čas tjelovježbi kojem su prisustvovali i najviši engleski oficiri, a na tivatskoj rivi koncert narodnih pjesama održalo je i pjevačko društvo “Njegoš” sa Cetinja.
“U ponedjeljak veće uoči odlaska engleske flote, načelnik tivatske Opštine g. Vuksanović, svečano je osvijetlio cijelu obalu i obližnje brežuljke, pri čemu se naročito isticao monogram britanskog kralja Džordža – K.G. (king George V), sa veoma lijepom, savršeno izradjenom krunom iznad monograma, što je veoma ugodno dirnulo admirala Fišera, koji je signalom upozorio cijelu flotu na ovaj vrlo lijepi prizor.”- zabilježile su novine.

BOX: NA SPORTSKOM POLJU DOMAĆINI VRLO NEUGODNI

Izvještavajući o nadmetanjima britanskih mornara sa svojim domaćinima u veslanju, vaterpolu, odbojci, tenisu i drugim sportovima “Glas Boke” piše da su Englezi gotovo u svim slučajevima pretrpjeli poraze.
“Tako je održano više tenis-fudbalskih i voterpolo utakmica koje su sve završile sa rezultatima u korist naših vojnih i civilnih ustanova. Engleze, sportski narod prvoga reda, zadivljuju uspjesi koje naši ljudi postizavaju u bilo kojoj sportskoj grani, a naročito u veslačkim utakmicama. Veslačke regate posmatrane su sa bojnih brodova “Queen Elisabeth” i “Revenge”, ali moramo priznati da se regate ni izdaleka ne održavaju u onom elanu, tempu i snazi kao što je to slučaj sa posadama naših ratnih brodova koje su ovogodišnji potpuni pobjednici nad britanskim posadama u bilo kojoj vrsti sporta, a naročito u regatama čamaca na vesla.”- piše “Glas Boke” podsjećajući i na sličan slučaj iz 1926 kada je manji britanski flotni sastav takodje boravio u Boki. Nakon što su ih naši i tada glatko pobijedili u prvoj trci, britanski komadant je tražio da za drugu trku timovi medjusobno zamijene člamce, misleći da je u tome prednost naših mornara. Medjutim, naši su ih i u toj trci, veslajući sada u laganim britanskim čamcima za regate, pobijedili sa duplo većom razlikom jer su se nesrećni Englezi mučili da drže korak u našim, masivnim korčulanskim čamcima gradjenim za teške pomoračke poslove i jako more.
Inače, da se i prije 78 godina razmišljalo o ekonomskim benefitima desetodnevnog boravka preko 16 hiljada stranih pomoraca u Boki, govori i citat iz lista “Jadranska straža”:
“I za naše zemljoradnike ta je posjeta od velike važnosti jer je potrošnja povrća, voća i druge hrane velika!”.

Autor teksta: Siniša Luković

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/britanska-flota-u-boki Sun, 17 Jun 2012 09:34:19 GMT
Kompleks Buća – Luković http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/kompleks-bu-a-lukovi

Kule ili kašteli kako ih ovdašnji narod naziva su služile pojedinim bratstvima za odbranu od neprijatelja. Svako bratstvo imalo je po jednu veću kulu. Narodno predanje kaže da je bilo osam kula, među kojima je bila najveća ona kod crkve Sv. Vračeva u Bogdašićima. Mnoge od ovih kula su pregrađivane i restaurirane za stambene kuće. Kule su nastale, po svoj prilici, u XVI vijeku kada su Bogdašići, kao i čitav poluotok Vrmac bili stalno uznemiravani od Turaka. Svako bratstvo je svojim sredstvima podizalo kulu, dosta skromnih razmera, što je uostalom zavisilo od brojnosti i imovne snage pojedinog bratstva.

Iz doba naše srednjevjekovne države je i bivši ljetnjikovac iz doba renesanse, koji je pripadao kotorskoj vlasteoskoj porodici Buća (kasnije kontu Lukoviću).Kompleks Buća - Luković sa vinogradom

Kompleks Buća - Luković sa vinogradom

 

Porodica Buća imala je mnogo vinograda, maslinjaka, pašnjaka i mlinova na teritoriji tivatske opštine. Ovaj dvorac je gradio Mihailo Petrov Buća, brat Dušanovog protovestijera Nikole Petrova. Mihailo Buća bio je vješt i spretan diplomata, pa je po nalogu cara Dušana, sklapao razne trgovačke i mirovne ugovore. Francuski kralj ga je za naročite zasluge odlikovao najvećim odlikovanjem Zlatnim ljiljanom. Ovaj znak je Mihailo kasnije unio u svoj grb. Na velikom pločniku koji je vodio od dvorca do mora, nalazio se među crkveno-bijelim pločama uzidan i ljiljan, kao znak da je dvorac bio Mihailovo vlasništvo. Ujedno je i crkvica koja se nalazi u sklopu dvorca posvećena Sv. Mihailu (Sv. Mihovil). Pročelje ove crkvice sa zvonikom je izrađeno u stilu rane gotike, kao i mali prozori koji se nalaze na crkvici.Kula sa crkvicom

Kula sa crkvicom

 

Dvorac koji je bio sagrađen u renesansnom stilu, otkupila je komanda bivše austrougarske mornarice i od njega načinila običnu stambenu kuću. Jedinstveni prilaz dvorcu, ukrašen sa 130 stubova od kamena na kojima su se nalazili izrezani kapiteli, od kojih je svaki bio drukčije ukrašen srušila je i raznijela uprava tadašnje austrougarske mornarice.Put od mora sa kamenim stubovima

Put od mora sa kamenim stubovima

 

Od svega ostala je stara kula sa zidanim pasažom jedinstvena ove vrste u našim krajevima. Ova kula je dograđivana 1548. godine, a restaurirao je neki, do tada nepoznati domaći graditelj meštar Vicencije, sin meštra Mihaila iz Lastve.
Krajem XVIII vijeka kompleks je otkupio Marko Luković, pomorski kapetan iz Prčanja. Nasljednici porodice Luković su dio svog imanja krajem XIX vijeka ustupili za gradnju Arsenala u Tivtu čime su po prvi put izazvane krupne promjene izgleda prvobitne cjeline.Kompleks Buća - Luković pogled sa mora

Kompleks Buća - Luković pogled sa mora

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/kompleks-bu-a-lukovi Sun, 17 Jun 2012 09:29:11 GMT
Otvaranje prve škole u Tivtu http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/otvaranje-prve-kole-u-tivtu

Grad Kotor je još od XIII vijeka imao svoju školu o kojoj se brinula gradska uprava. Ova škola kao i škole sa početka XIX vijeka, bile su namijenjene djeci plemića, gradskih trgovaca, sinovima pomorskih kapetana i činovnika. Istina, još 28. februara 1761 godine. bila je upućena molba mletačkom Senatu da odobri otvaranje škola za djecu seljaka, mornara i ribara. Ovu molbu mletačke vlasti vratile su u Kotor providuru Avizu Kontarini sa naređenjem da o tome da svoje mišljenje. Kotorski providur je odlučno ustao protiv otvaranja bilo kakvih škola u pokrajini, jer se bojao da bi to štetilo interesima države, naročito bi bilo rđavo kad bi se dozvolilo da podanici nižih staleža mogu sami birati svoje učitelje. No i pored svih zabrana pred kraj Mletačke vladavine otvara se sve više škola na narodnom jeziku.
Padom Mletačke Republike i dolaskom austrijskih vlasti u Boku 1815. godine, užurbano se nastavilo sa otvaranjem javnih škola na ovom području. Austrijske vlasti zadržale su mletačko zakonodavstvo i administrativnu upravu. Talijanski jezik je vladao u administrativnim i pravnim poslovima, školama, u društvenom i privatnom životu. Gledanje austrijske uprave na pitanje otvaranja narodnih škola istovjetno je sa mletačkim. Ali i pored toga, u Boki se na sve strane otvaraju privatne škole na narodnom jeziku koje izdržavaju sami seljaci.

Tivatska opština uputila je 1842. godine predstavku Pokrajinskoj komisiji za osnovne škole Dalmacije u Zadru, u kojoj moli da joj se dozvoli otvaranje osnovne škole na njenom području. U ovoj predstavci su stanovnici ove opštine zahtijevali da im se dozvoli škola na narodnom jeziku, pa je to i bio uzrok da je ova molba šetala pune tri godine od Okružnog načelstva u Kotoru do Pokrajinske komisije za osnovne škole u Zadru, ili kako se službeno zvala “I.R.Inspektorato in Capo nell organizz delle Scuole Elementari di tutta la Dalmazia”. Te 1845. godine na ponovljenu intervenciju predsjednika Tivatske opštine dozvoljen je rad osnovnoj školi u Tivtu, i to na italijanskom jeziku. Na dan 19. novembra 1845. god. poslije uobičajenog bogosluženja, počela je nastava u maloj crkvenoj kući u kojoj je bilo tada i sjedište Opštine.
Prvi učitelj Tivatske škole bio je Jakov Zarbarini tadašnji sekretar. Za rad u školi Opština je plaćala Zarbarinija 100 fjorina godišnje. Školu je prve školske godine 1845.- 46. pohađalo 28 učenika i to samo muškaraca, jer žensku djecu nije nitko htio slati. Nastava se do 1869. godine održavala na italijanskom jeziku. Poslije Zarbarinija Tivćani biraju učitelja tadašnjeg župnika Don Nika Zoti. Donošenjem Zakona o školstvu 1869. godine u Austriji, kao i Pokrajinskog zakona 1870. godine uvodi se na teritoriji čitave Dalmacije obavezno školovanje djece oba pola. Pošto je broj djece bio sada znatno viši, to je škola morala iz tijesnih crkvenih prostorija da se seli u privatnu novopodignutu kuću Antona Goluba, pa je te godine 1875. otvoreno i drugo odjeljenje škole. Tek 1893. godine otvoreno je još jedno odjeljenje za žensku djecu, a za učiteljicu je postavljena Ana Žeželjić, supruga tadašnjeg učitelja Antuna Žeželjića. Mjeseca novembra 1898. godine dovršena je nova školska zgrada, koja je bila otpočeta 1890. godine,Škola

Škola

 

na inicijativu učitelja Žeželjića. Žeželjić je kao mlad učitelj osnovao orkestar, zalagao se za kulturno zabavni život u Tivtu. Pri ovoj školi službovao je i Mirković Ivo iz Budve, koji se uspješno bavi književnošću i muzikom, a zatim Krsto Marković iz Gornje Lastve. Marković je poznat kao pjesnik i pisac domaće istorije. Godine 1920. dolazi za upravitelja škole, tada već četvororazedne, Šime Rajčević iz Tivta. Rajčević se odlikovao naročitim poznavanjem muzike, a nadasve je bio uzoran pedagog i školki radnik. Njegovim zalaganjem otvorena je školske 1926/27. godine mješovita građanska škola u Tivtu. Prvi upravitelj novootvorene škole bio je Petar Brinić iz Krtola, a zatim Drago Milović dotadašnji nastavnik Učiteljske škole u Herceg Novome. Pošto su bile tijesne prostorije osnovne škole to je 1929. godine otpočela gradnja drugog krila postojeće školske zgrade u koje je, po završetku, smještena i mješovita škola.Nadogradnja škole

Nadogradnja škole

 

Ova škola je uspjela da okupi lijep broj vrlo sposobnih i oduševljenih školskih radnika, pa je odmah i ako mlada školska ustanova, izišla na glas.
Za vrijeme italijanske okupacije, okupatorske vlasti internirale su odmah tadašnjeg upravitelja škole Drecuna, kao i mnoge nastavnike, a na njihovo mjesto dovele svoje ljude, mahom fašiste. Okupatorski nastavnici uništili su veliki dio školske arhive kao i priličan fond đačke i nastavničke biblioteke.

Tekst: Maksim Zloković
Fotografije: privatni arhiv

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) prva skola stara teodo tivat tripovici http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/otvaranje-prve-kole-u-tivtu Sun, 17 Jun 2012 09:25:23 GMT
ČOVJEK KOJI JE NAŠAO NAJTRAŽENIJEG ADMIRALA NA SVIJETU http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/-ovjek-koji-je-na-ao-najtra-enijeg-admirala-na-svijetu

Prije 97 godina dogodila se jedna od najznačajnijih pomorskih bitaka Prvog svjetskog rata čiji je indirektni akter bio i kapetan Ilija Damjanović iz Lepetana

“Ovo će cvijeće lijepo stajati na mom grobu.”- uz ironičan osmjeh je, primajući ogroman buket cvijeća od svojih sunarodnika, prokomentarisao je proslavljeni njemački viceadmiral, grof Maksimilijan fon Špe.Maximilian Von Spee

Maximilian Von Spee

 

U njegovim čelično-plavim očima na trenutak se osjetila sjeta – slavom velike pobjede nad Britancima upravo ovjenčani njemački admiral, tog je 3.novembra 1914 u čileanskoj luci Valparaiso, znao je da pred njegovim brodovima stoji izvanredno težak, ako ne i nemoguć zadatak – da se preko dva okeana nad kojima je suvereno vladala mnogo nadmoćnija britanska ratna flota, probiju do hiljadama milja dalekog doma u Njemačkoj. Oduševljenih nekoliko stotina pripadnika njemačke zajednice u Čileu koje su tog dana u Valparaisu dočekale njemačku Istočno-azijsku eskadru pod komandom  viceadmirala Špea, nisu mogli ni pretpostaviti kakve brige more čovjeka koji je poput oluje, dva dana ranije prosto „pomeo“ britansku eskadru ratnih brodova  pod komandom kontraadmirala Kristofera Kredoka, a koju je Admiralitet u Londonu poslao u vode južnog Pacifika sa zadatkom da zaustavi Njemce.Eskadra admirala Špea u Valparaisu

Eskadra admirala Špea u Valparaisu

 

Naime, njemačka Istočno-azijska eskadra koju su činili oklopni krstaši „“Scharnhorst” i “Genisenau”  i krstarice “Leipzig”, “Dresden”, “Nurnberg” i “Emden”, iz svoje baze u kineskoj luci Cingtao isplovila je još mjesec dana prije početka Prvog svjetskog rata. Njen komadant, viceadmiral Špe uputio se ka širokim prostranstvimna Pacifika gdje je ubrzo po početku neprijateljstava izmedju sila Osovine i Antante, počeo tzv. krstarički rat, odnosno napade na britanske i trgovačke brodove saveznika sa ciljem nanošenja što veće štete pomorskoj trgovini neprijatelja. U tome je posebno uspješna bila krstarica “Emden” koja je, odvojivši se od drugih Špeovih brodova, tih dana prosto sijala haos po Pacifiku i Indijskom okeanu. Njegovi odlični rezultati i šteta koju je “Emden” nanio pomorskom prometu na tom području, kao i svijest o postojanju jake Špeove eskadre koja neotkrivena tumara južnim Pacifikom, zazvonili su na uzbunu u britanskom Admiralitetu koji je pokrenuo obimnu akciju lova na Špeove brodove i njihovog spriječavanja da se preko Atlantika, eventualno probiju nazad kući u Njemačku.Scharnhorst

ScharnhorstGneisenau GneisenauLeipzig LeipzigDresden DresdenNurnberg NurnbergEmden Emden

 

Dok se još neotkriven, nalazio na Uskršnjim ostrvima, Špeu se pridružila krstarica „Dresden“ pa je njemački kontradamiral odlučio da krene ka pustoj južnoj obali Čilea gdje bi se njegovi brodovi mogli snabdjeti ugljem i pripremiti za proboj u Atlantik. Znajući da bi takav razvoj dogadjaja mogao ozbiljno ugroziti saobraćaj na atlantskim pomorskim putevima preko kojeg se snabdijevala, Britanija je odmah reagovala i u vode oko juga Južne Amerike sa zadatkom da zaustavi Špea, poslala je eskadru od dva oklopna krstaša, jednog starog bojnog broda, jedne krstarice i jedne pomoćne krstarice, na čelu sa kontraadmiralom Kristoferom Kredokom.Christopher Cradock

Christopher Cradock

 

Dvije flote srele su se i sukobile 1.novembra 1914 dvadesetak milja zapadno od čileanskog ostrva Koronel. Slabiji, sporiji, lošije naoružani Kredokovi brodovi bili su lak plijen za mnogo modernije i bolje naoružane njemačke brodove kojima su upravljale izuzetno iskusne i uvježbane posade. Špeov admiralski brod – oklopni krstaš “Scharnhorst” inače, bio je aktuelni nosilac Kajzerovog Trofeja koji se dodjeljuje brodu sa najboljim artiljercima u njemačkoj Ratnoj mornarici, pa nije čudo što su njegovi topovi već sa trećim plotunom, pogodili  Kredokov komandni brod, oklopni krstaš “Good Hope” i nanijeli mu prva ozbiljnija oštećenja. Sa udaljenosti od sedam milja i u taktički mnogo povoljnijem položaju, Njemci, zaklonjeni tamnim obrisima čileanske obale iza svojih ledja, lako su, kao na streljani, pogadjali britanske brodove čije su se siluete jasno ocrtavale na zapadnom morskom horizontu na svjetlosti tek zalazećeg Sunca. Bitka je počela oko 19 sati a već 40-tak minuta kasnije britanski oklopni krstaš “Monmouth” je lagano tonuo pramcem dok mu je krma bila u plamenu. “Good Hope” sav u plamenu, okrenuo se prema njemačkim brodovima sa namjerom da na njih ispali torpeda ali je oko 19.50 vatra zahvatila njegove municijske magazine, pa je Kredokov admiralski brod eksplodirao i u dimu ogromne detonacije, nestao sa površine mora. Nije bilo preživjelih. Niko nije preživio ni nešto kasnije potonuće “Monmoutha” kojeg je, nakon što su ga “Scharnhorst” i “Genisenau” razorili svojim teškim granatama, dokrajčila krstarica “Nurnberg”. Od cijele Kredokove flote, spasili su se samo krstarica “Glasgow” koji je pobjegao Njemcima, stari bojni brod “Canopus” koji je zbog male brzine zaostao i nije ni učestvovao u bici, kao  i “Otranto” kojem je britanski admiral ranije naredio da se udalji od poprišta bitke. Britanci su u ovom teškom porazu izgubili dva broda i 1.650 ljudi, uključujući i admirala Kredoka.Good Hope

Good HopeMonmouth MonmouthGlasgow GlasgowCanopus CanopusOtranto Otranto

 

U Londonu je zavladala prava histerija – šamar koji je slavnoj Kraljevskoj mornarici „opalio“ njemački admiral Špe, morao je po svaku cijenu biti osvećen. Britanski Admiralitet stoga je u vode sa istočne i zapadne strane Južne Amerike, poslao je čak 56 ratnih brodova sa zadatkom da nadju Njemce i unište ih. Pored tih snaga, u Velikoj Britaniji na brzinu je oformljena posebna eskadra sa zadatkom da nadje i eliminiše Špea, a koja je stavljena pod komandu kotraadmirala Frederika Deventona Sterdija.Frederick Doveton Sturdee

Frederick Doveton Sturdee


On je na raspolaganje dobio dva najmodernija britanska bojna krstaša “Invincible” i “Inflexible”, jedan bojni brod, dva oklopna krstaša i dvije krstarice sa kojima se 11.novembra 1914 iz Portsmuta, uputio na Folklandska ostrva u južnom Atlantiku, blizu obala Argentine.Invincible

InvincibleInfexible Infexible

 

Pozornica za krvavu odbranu povrijedjenog pomorskog ponosa Velike Britanije i neutralisanje prijetnje koje su Špeovi brodovi predstavljali za britanski pomorski promet, polako je postavljena, ali Englezi nisu imali ključni podatak – gdje se nalazi njemačka Istočno-azijska eskadra.

Špe je naime, nakon pobjede kod Koronela i napuštanja Valparaisa 5.novembra 1914, ponovno za Britance “iščeznuo sa lica zemlje”, Njemački brodovi uputili su se na jug, ka za pomorce zloglasnom rtu Horn, gdje su iz Pacifika namjeravali da predju u Atlantik i nastave plovidbu kući, u Njemačku. Njihove municione komore bile su poluprazne nakon bitke sa Kredokovim brodovima, a trebalo im je i uglja, pa se Špe, želeći se sastati sa brodovima za snabdijevanje, prvo zaustavio na ostrvu Mas Afuera 400 milja od čilenaske obale, a potom i u pustom zalivu San Kuintin na čileanskoj obali. Tu je izmedju ostaloga, održana i svečanost podjele odlikovanja, odnosno 300 gvozdenih krstova kojima su po naredbi kajzera Vilhelma II, odlikovani najistaknutiji članovi posada Špeovih brodova.Špe na svečanosti u Valparaisu

Špe na svečanosti u Valparaisu

 

Njemačka eskadra 26.novembra isplovila je ka Rtu Horn da bi se 1.decembra, i dalje neotkrivena od strane Britanaca, usidrila kod čileanskog ostrva Pikton. Njemci su kod ovog ostrva proveli tri dana, prekrcavajući ugalj sa jednog zarobljenog britanskog broda i loveći divljač na Piktonu. Tu se Špeov put medjutim, sudbonosno ukrstio sa kursom argentinskog putničkog parobroda “Rawson” na redovnoj pruzi Buenos Aires – Patagonija- Tiera del Fuego, a na čijem je komandnom mostu bio bokeljski pomorac, kapetan Ilija Damjanović.Ilija Damjanović

Ilija Damjanović

 

Ilija M. Damjanović rodjen je 13.oktobra 1868 godine u Lepetanima, u poznatoj porodici bokeljskih pomoraca i patruna. Prema istraživanjima don Nika Lukovića koje je objavio u svojoj knjizi „Prčanj“ iz 1937 godine, porodica Damjanović porijeklom je iz Crne Gore odakle su u Boku, na Prčanj, doselila oko 1730 godine. Jedan ogranak familije nešto kasnije prešao je u Lepetane gdje su sredinom 18. stoljeća podigli svoju porodičnu kuću.

Ilija Damjanović jedan je od izdanaka te familije koja je dala desetak čuvenih kapetana, brodovlasnika i pomorskih oficira koji su službovali u mornaricama Austro-Ugarske, Argentine i Jugoslavije. Nakon završene osnovne škole u rodnim Lepetanima, mladi Ilija je pošao na more i ubrzo se obreo u Port Saidu. Tu se kao mali od palube, ukrcao na jedan od parobroda „Austrijskog Lloyda“ sa kojim je stigao u London. U toj velikoj luci stupio je u posadu jednog italijanskog jedrenjaka sa kojim je preplovio Atlantik i stigao u Argentinu, u Buenos Aires. Mladi Bokelj nedugo potom uputio se u Ognjenu zemlju na jugu Patagonije gdje je u to vrijeme vladala „zlatna groznica“. Tamo je zaradio i prvi veći novac sa kojim se vratio u Buenos Aires gdje je upisao i sa uspjehom 1891 godine završio Pomorsku akademiju. Iste godine mladi Ilija Damjanović stupio je na službu u Ratnu mornaricu Argentine u kojoj je kao oficir služio sve do 1904 godine kada se zaposlio u najvećoj argentinskoj pomorskoj kompaniji – „Compania Argentina de Navegacion a vapor Nicolas Mihanovich“ koju je osnovao jedna od iseljenika sa Pelješca, kasniji poznati argentinski brodarski tajkun Nikola Mihanović, rodom iz Dola kraj Stona. Kapetan Damjanović u Mihanovićevoj kompaniji proveo je dvadeset narednih godina, pri čemu je zapovijedao najboljim putničkim parobrodima te kompanije, uvijek nastojeći da zaposli što više ljudi iz naših krajeva koji su početkom 20.vijeka u Argentinu odlazili „trbuhom za kruhom“, u potrazi za boljim životom.Nikola Mihanović

Nikola Mihanović

 

Jedan od brodova kojima je komandovao kapetan Damjanović bio je i putnički parobrod „Rawson“ koji je za kompaniju Nikole Mihanovića izgradjen 1911 godine u britankom brodogradlištu „Sir Laing & Co” Ltd. u Deptfordu. Broj dug 100 metara, širok 13,4 metra, a postizao je ekonomsku brzinu od 12,5 čvorova. Brod je prvobitno bio namijenjen za održavanje redovnih putničkih linija izmedju Buenos Airesa i luka na samom jugu Argentine, posebno onih na području Patagonije, kao i luka u južnom Čileu.Rawson

Rawson

 

Na tim svojim redovnim putovanjima “Rawsonom”, kapetan Damjanović je u jesen 1914 godine u nekoliko navrata otkrivao njemačke ratne i pomoćne brodove koji su se krili medju hiljadama ostrvaca, grebena i tjesnaca uz pustu obalu Ognjene zemlje i Magelanovog prolaza. Prema pisanju dr Vinka Foretića u studiji “Udio naših ljudi u stranim mornaricama”, objavljenoj u “Pomorskom zborniku” iz 1962, Damjanović je u dva navrata opazio njemačke ratne, a jednom transportne brodove koji su eskadru viceadmirala Špea i druge pojedinačne njemačke rejdere, trebali snabdijevati ugljem, vodom, municijom i životnim namirnicama. U dva navrata, kapetan Damjanović je kao argentinski podanik, pozvao Njemce da napuste teritorijalne vode te, u Prvom svjetskom ratu, neutralne države.

U “Pomorstvu” iz 1954 godine objavljeno je da je prvi put, kapetan Damjanović uočio šest njemačkih ratnih brodova u blizini luke Sveta Jelena u Patagoniji, te je odmah opomenuo komadanta te eskadre da se ne smije kriti u neutralnim vodama i o tom susretu obavijestio je Britance. U blizini iste luke nešto kasnije otkrio je dva njemačka transportna broda.

“Iako mu je parobrod bio pun putnika, medju kojima je bilo i dosta Njemaca koji su se počeli buniti i prijetiti, Damjanović se nije prestrašio, nego je poslao prvog oficira i prvog  komesara svog broda da se motornim čamcem odvezu i saopšte zapovjednicima obaju njemačkih transporta da komandant parobroda “Rawson” hoće da zna: zašto su se tu sakrili i neka najhitnije odatle krenu i isplove na otvoreno more, jer medjunarodni zakoni ne dozvoljavaju da se kriju u vodama jedne neutralne zemlje. Za sve ovo je bio pohvaljen od Ministarstva mornarice i Lučke direkcije u Buenos Airesu.”- piše “Pomorstvo” iz 1954 godine.

“Rawson” sa kapetanom Ilijom Damjanovićem na komandnom mostu, je 4.decembra 1914 plovio svojom uobičajenom rutom medju hiljadama ostrvaca, grebena i tjesnaca na samom jugu Južne Amerike kod Magelenovog prolaza kada ga je sudbina stavila pred u svijetu tada vjerovatno najtraženiju stvar – eskadru njemačkih ratnih brodova pod komandom viceadmirala Špea.

““Kada sam krenuo iz luke Ushuaia, ploveći kanalom Beagle koji sa južne strane sačinjavaju četiri čileanska ostrva, a sa sjeverne Tiera del Fuego, primijetio sam dim sa nekoliko brodova koji se dizao južno iza ostrva Pikton. To je bilo mjesto gdje se krila njemačka eskadra viceadmirala fon Špea, strah i trepet svih trgovačkih ladja koje su plovile ovim vodama, a koju savezničke mornarice nisu mogle da pronadju. Tu je fon Špeu bila baza za snabdijevanje ugljenom i životnim namirnicama. Dva broda krenula su u pravcu juga, a ostali su se spremali da isplove. Iz kanala Beagle ušao sam u kanal Le Mer. Poslije 60 milja plovidbe, na otvorenom moru pojavio se na horizontu jedan veliki ratni brod engleski. Čim je opazio moj brod, okrenuo je kurs prema meni, približio mi se na tri milje i signalizovao naredjenje:”Stoj!” Stao sam. Signalnim zastavicama postavio mi je pitanja – kako se moj brod zove, kako se zove komandant, otkud idem i koje vrste tereta imam, da li na brodu imam putnika njemačke ili austrijske narodnosti i da li sam na putu primijetio koji drugi ratni ili trgovački brod. Na ovo posljednje pitanje odgovorio sam da sam, prolazeći pored ostrva Pikton, opazio dim sa nekih brodova za koje mislim da  pripadaju eskadri viceadmirala fon Špea koju su Englezi uzaludno tražili. Dao sam mu i pravac u kome su brodovi krenuli.”- zapisao je sam kapetan Damjanović o tom dogadjaju. Original tog zapisnika, prema tvrdnji članova Damjanovićeve porodice, kapetan Ilija je svojevremeno ustupio poznatom bokeljskom svešteniku i naučniku, pomorskom istoričaru don Niku Lukoviću, a porodica u svojoj arhivi posjeduje kopiju tog zapisa.

Glavni britanski neprijatelj na južnoj zemaljskoj polulopti bio je najzad otkriven i to zaslugom hrabrog bokeljskog pomorca. Na temelju podataka o kretanju njemačkih brodova koje im je prenio kapetan Damjanović, Britanci su zaključili da Špe namjerava da se, oplovivši rt Horn, probije u Atlantik. Stoga se i kontraadmiral Sterdi punom parom zaputio ka Folkandima ne znajući medjutim, da je sam Špe odlučio da napadne te otoke pod britanskom kontrolom u južnom Atlantiku, snabdije se ugljem u tamošnjoj ugljenarskoj stanici i uništi radio stanicu na otoku.

Do odsudnog susreta dviju flota došlo je 8.decembra pred Folklandima. Ovog puta Njemci su bili iznenadjena, ali i daleko brojno i tehnički inferiornija strana. Znajući da ne može pobjeći bržim i mnogo jače naoružanim Sterdijevim bojnim krstašima, Špe je prihvatio neravnopravnu borbu, okrenuvši „Scharnhorsta” i “Genisenaua” prema neprijatelju, istovremeno na taj način dajući mogućnost svojim još slabijim krstaricama da pokušaju pobjeći.Susret dviju flota

Susret dviju flota


Njemački oklopni krstaši vatru otvaraju u 13.30 sati i već u 13.44 “Scharnhorst” postiže svoj prvi pogodak, ali je njemačka granata bezopasno ekplodirala na oklopnom pojasu “Invinciblea”. Britanci koriste prednost veće brzine “Invinciblea” i “Inflexiblea” i veći domet njihove glavne 305 mm kalibarske-baterije, pa povećavaju udaljenost, ne dozvoljavajući Špeu da iz svojih slabijih topova klalibra 210 mm, pogadja britanske brodove. Bitka je nesmanjenom žestinom, uz naizmjenično povećavanje i smanjivanje udaljenosti sukobljenih brodova, trajala nekoliko sati sve do 16 časova kada je ućutkan i posljednji top na teško oštećenom  “Scharnhorstu”. Sedamnaest minuta kasnije Špeov admiralski brod se prevrnuo i potonuo, povukavši sa sobom na dno Atlantika sve članove posade. Teško oštećeni “Gneisenau” kojem je iz pogona izbačena desna strojarnica nastavio je bezizglednu borbu sa nadmoćnijim neprijateljem. Granate sa „Invinciblea“ i „Inflexiblea“ nastavile su da razaraju njemački brod koji je medjutim, uzvraćao vatru sve do 16.47 sati. Britanci su nastavli da gadjaju „Gneisenau“ još sat vremena, sve dok se oko 18 sati njemački oklopni krstaš nije prevrnuo i potonuo. Britanski brodovi iz ledenih voda Atlantika izvukli su i spasili 176 članova „Gneisenauove“ posade. Iako su se borili sa daleko nadmoćnijim protivnikom, njemački brodovi ipak su uspjeli da čak 22 puta pogode „Invincible“ nanijevši mu znatnu štetu. Dva od njegovh pramčanih odjela bila su poplavljena a pogodak njemačke granate u bok broda ispod „P“ topovske kule glavne artiljerije, napravio je prodor vode u jednom od skladišta za ugalj i „Invincibleu“ prouzrokovao nagib od 15 stepeni na desnu stranu.Spašavanje njemačkih brodolomaca nakon bitke

Spašavanje njemačkih brodolomaca nakon bitke

 

Dok je trajala borba glavnina dviju eskadri, krstarica „Glasgow“ i oklopni krstaš „Kent“ progone krstricu „Leipzig“ i potapaju je poslije četvoročasovne borbe u 20.35 sati. Spašeno je 7 njemačkih oficira i 11 mornara. Oklopni krstaš „Kent“ progonio je krstaricu „Nurnberg“. Nakon kraće borbe, „Nurnberg“ se u 19.30 sati prevrnuo i potonuo, ostavivši na površini Atlantika samo 7 preživjelih. U bici kod Falklanda stradalo je preko 2.200 njemačkih oficira, podoficira i mornara uključujući i samog viceadmirala Maksimilijana fon Špea i njegova dva sina – Ota koji je služio na „Nurnbergu“ i Hajnriha koji je bio član posade „Gneisenaua“. U metežu borbe, jedino je krstarica „Dresden“ uspjela da umakne Britancima i naredna tri mjeseca provede skrivajući se po pustim zalivima i skrovitim uvalama Patagonije. „Dresden“ se nakon toga probio do otoka Huana Fernandeza gdje su je 9.marta 1915 pronašli „Kent“ i „Glasgow“ i oštetili je, pa je „Dresdena“ potopila vlastita posada.

Što se našeg kapetana Ilije Damjanovića tiče, on je, nakon što je prvih dana decembra 1914 kod Piktona otkrio skrovište njemačke Istočno-azisjke eskadre i Britance obavijestio u pravcu plovidbe brodova viceadmirala Špea, sa “Rawsonom” umjesto da krene prema Buenos Airesu, i sam se zaputio prema Falkandima.

“Ne osvrćući se na paniku i prijetnje 300-tinjak putnika na “Rawsonu”, medju kojima je bio i veliki broj Njemaca, on je riskirao svoj život, parobrod i putnike samo da bi doprinio što potpunijoj savezničkoj pobjedi nad neprijateljem. Kada je njemačka eskadra bila potpuno uništena, kapetan Damjanović se sa svojim parobrodom vratio u Buenos Aires gdje mu je priredjen veličanstven doček. O ovoj se znamenitoj pomorskoj bici mjesecima pisalo u američkoj, engleskoj, francuskoj i italijanskoj štampi i svuda se isticala neustrašivost i požrtvovanost kapetana Damjanovića. Za svoje djelo on je dobio pismenu zahvalu od engleskog poslanika u Buenos Airesu, a zahvalili su mu i predstavnici ostalih savezničkih država u ovom gradu.” – zapisano je u magazinu “Pomorstvo” iz 1954 godine. Hrabrom bokeljskom pomorcu pismo zahvale uputio je i britanski Admiralitet, a u spomen na njegovo junačko djelo, gradske vlasti Buenos Airesa jednoj od gradskih saobraćajnica dale su ime Ulica Eliasa Damjanovitcha.

Kapetan Ilija Damjanović je nakon bitke kod Falklanda nastavio da plovi na “Rawsonu” napravivši sa tim brodom tokom Prvog svjetskog rata i 12 prekookeanskih putovanja, prevozeći ratni material za saveznike. Na jednom od tih putovanja u aprilu 1916, “Rawson” je u Biskajskom zalivu u blizini francuske luke Bordo, napala jedna njemačka podmornica. Torpedo koje je ispalila je srećom, promašilo cilj, a kapetan Damjanović je lično odgovorio na napad otvorivši vatru iz na “Rawsonu” privremeno ugradjenog topa, pa se podmornica povukla i odustala od namjere da potopi “Rawson”.

Nakon Prvog svjetskog rata, Damjanović je nastavio da živi i radi u Argentini gdje ga jugoslovenski iseljenici biraju za predsjednika srpsko-hrvatske iseljeničke stranke. Na njenom čelu kapetan Damjanović je ostao do 1926 godine,  kada je odlučio da se vrati u rodnu Boku. Ovaj veoma obrazovani i višestruko nadareni čovjek koji je osim našeg, govorio i pisao španski, engleski, francuski, italijanski i portugalski jezik a vrlo dobro služio se latinskim i arapskim jezikom, po povratku u zavičaj zalagao se za unapredjenje ekonomskog i kulturnog života u Boki. Zbog poznih godina, kapetan Damjanović je tada odbio ponudu jugoslovenske Vlade da bude zapovjednik kraljevske jahte “Vila”. Prethodno je taj znameniti bokeljski pomorac zbog svoje pomoći našim iseljenicima i djelovanja u pravcu podrške stvaranju zajedničke države  – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odlikovan ordenom Belog Orla.Orden Belog Orla

Orden Belog Orla

 

Kapetan Damjanović oženio se u poznim godinama i skrasio u rodnim Lepetanima gdje je dobio troje djece. Ilija M. Damjanović, jedan od najzanimljivijih i najhrabrijih bokeljskih pomoraca sa prelaza 19.u 20. vijek umro je 24.novembra 1953 godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici familije Damjanović kod crkve Svete Nedjelje u Jošici.

Autor teksta:  Siniša Luković

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/-ovjek-koji-je-na-ao-najtra-enijeg-admirala-na-svijetu Sat, 16 Jun 2012 19:17:16 GMT
BOKELJ ZA KORMILOM „EUTERPE“ NIJE MOGAO IZBJEĆI ITALIJANSKA TORPEDA http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/bokelj-za-kormilom-euterpe-nije-mogao-izbje-i-italijanska-torpeda

Kapetana Iliju Niketića, spasioca brodolomnika i ratnih brodova, sreća je napustila u ljeto 1918

Sve oči mornara sa brojnih austrougarskih i njemačkih ratnih brodova u Boki tog su 5.maja 1916 bile uprte u nesvakidašnji prizor- u zaliv je, polako vozeći pored ponte Oštre, uplovljavao razarač „Warasdiner“ vukući za sobom u teglju teško ranjenog saborca – razarač „Csepel“ čija je krma bila potpuno razorena. Dva austrougarska razarača i jedna torpiljarka dva dana ranije isplovili su iz Boke na zadatak pružanja artiljerijske podrške sa mora, napadu austro/ugarskih hidroaviona na jednu od najvažnijih baza neprijatelja – savezničkih italijanskih, britanskih i francuskih pomorskih snaga – u italijanskoj luci Brindisi.Razarač Warasdiner

Razarač WarasdinerRazarač Csepel Razarač Csepel

 
 

Austro-ugarski ratni brodovi zadatak su uspješno obavili ali im se prilikom povratka za Boku, 4.maja poslijepodne, kurs ukrstio sa francuskom podmornicom „Bernoulli“ koja je, lagano ploveći zaronjena na desetak milja od Brindisija, vrebala plijen. „Bernoulli“ je odmah iskoristio priliku i ispalio torpeda od kojih je jedno pogodilo „Csepela“ u krmu, bukvalno raznijevši cijeli zadnji dio austro-ugarskog razarača.Ostecen Csepel

Oštećen Csepel

 

Stravična eksplozija na mestu je ubila 13 i ranila 9 članova posade „Csepela“ koja se iz petnih žila borila da spasi svoj brod i spriječi potapanje teško oštećenog razarača. Ostavši bez pogona i mogućnosti da manevriše, jer je francuski torpedo raznio njegove propelere i listove kormila, „Csepel“ je bio lak plijen za „Bernoulli“ da ga novim torpedom dokrajči, ali su preostala dva austro-ugarska broda odlučnim manevrima, uspjela otjerati napadača. „Warasdiner“ je nakon toga, uzeo u tegalj teško oštećenog „Csepela“ i nakon višesatne plovidbe, uspio ga je dovesti do austro-ugarske pomorske baze u Boki.Podmornica Bernoulli

Podmornica Bernoulli

 

Teško oštećeni razarač, jedan od najmodernijih i najkvalitetnijih brodova lakih pomorskih snaga austro-ugarske flote, odmah je upućen u tivatski Arsenal gdje je privremeno opravljen i zakrpjen dovoljno da izdrži drugi, duži i naporniji tegalj do Kraljevice na sjevernom Jadranu gdje je „Csepela“ očekivao generalni remont.Oštećen Csepel

Oštećen Csepel

 

Izuzetno važan i opasan zadatak teglja oštećenog i za manevar nesposobnog ratnog broda od Boke do Kraljevice, Ratna mornarica je povjerila iskusnom pomorskom kapetanu iz Lepetana Iliji Niketiću, zapovjedniku putničkog parobroda „Meran“ kompanije „Austrijski Lloyd“ iz Trsta. „Meran“ koji je, poput većine ostalih trgovačkih brodova u to vrijeme korišten i za vojne potrebe, isplovio je 13.maja iz Boke i sa oštećenim „Csepelom“ u teglju, sretno stigao u Rijeku dva dana kasnije. Tu je kapetan Niketić svoj dragocjeni tegalj ponovno predao austro-ugarskoj ratnoj mornarici koja je nestrpljivo očekivala da što prije počne remont „Csepela“.
Ovaj svojevrsni pomorski ali i ratni poduhvat, bokeljski pomorac izvršio je gotovo rutinski, jer je kapetan Niketić već duge dvije godine, komandujući nenaoružanim trgovačkim brodovima „Austrijskog Lloyda“, uspješno izbjegavao sve rizike na Jadranskom moru koje su mu predstavlljali neprijateljski – italijanski, engleski i francuski ratni brodovi i podmornice.
Na njegovoj strani bilo je više od 30 godina iskustva na moru, još od kada je krajem 19.vijeka kao mali od palube počeo da jede „kruh sa devet kora“ na brigantinu „Figlia Penelope“ koji je bio vlasništvo njegovog oca, kapetana Iva P. Niketića i kapetana Djura Tomanovića iz Lepetana. Ilija je imao od koga i što da nauči jer je njegov otac, kapetan Ivo Niketić od sredine 19.vijeka bio zapovjednik na bokeljskim jedrenjacima, a osim kao pomorac, istakao se i kao vojnik jer je 18.maja 1881 kada se sa svojim jedrenjakom zatekao u luci Burgas, kapetan Ivo odlučnom akcijom i pod zaštitom topova sa svog broda i pušaka u rukama svojih mornara, od napada razjarenih demonstarnata, spasio osoblje austrojskog konzulata i čitavu koloniju naših ljudi koji su živjeli i radili u tom gradu. Za taj podvig kapetana Iva Niketića austrijska Vlada odlikovala je ordenom Zlatnog krsta sa krunom.Austrijski zlatni krst sa krunom

Austrijski zlatni krst sa krunom


Njegov sin, Ilija Niketić, završio je Pomorsku školu u Trstu gdje je 1890 godine i položio ispit za kapetana duge plovidbe. Ilija je potom preuzeo zapovjedništvo nad jedrenjakom svog oca, a kasnije se poput većine tadašnjih bokeljskih pomoraca, okrenuo modernijoj navigaciji na mehanički pogon, pa se ukrcao na parobrode „Austrijskog Lloyda“. Sposoban i cijenjen, Ilija Niketić je brzo napredovao pa su mu uskoro povjerena zapovjedništva nad nekim od najvećih i najboljih „Lloydovih“ parobroda – „Uranom“, „Austriom“, „Albanienom“ i „Meranom“. Nakon što je izbio Prvi svjetski rat, kapetan Niketić na „Lloydovim“ parobrodima plovi većinom u organizovanim konvojima od luka na sjevernom Jadranu, ka Boki i dalje ka albanskoj obali koju je zauzela austro-ugarska vojska. Uprkos velikim rizicima i stalnoj prijetnji od napada Italijana, Engleza i Francuza čiji su ratni brodovi i podmornice stalno pokušavali da parališu austro-ugarski pomorski saobraćaj uz istočnu obalu Jadrana, kapetan Niketić i brodovi kojima je komandovao, gotovo cijeli su rat prošli neokrznuti. Bližio se kraj rata, ali je sa njime polako isticala i nit sreće koja je do tada pratila bokeljskog pomorca…
U proljeće 1918 godine kapetan Niketić preuzima zapovjedništvo nad jednim od starijih ali i većih „Lloydovih“ brodova – putničko-teretnom parobrodu „Euterpe“.Parobrod Euterpe

Parobrod Euterpe

 

Brod nosivosti 2.604 tone, dug 96,5 i širok 11,3 metra, izgradjen je po „Lloydovoj“ narudžbi 1886 godine u britanskom brodogradilištu J. L. Thompson & Sons u Dambartonu. Nazvan je prema Euterpi, muzi instrumentalne muzike, kao i drugi stariji parobrodi “Austrijskog Lloyda”, koji su dobijali imena muza i stvorenja iz mitologije. Pokretao ga je parni stroj trostruke ekspanzije, prvi tog tipa na jednom parobrodu “Austrijskog Lloyda” , snage 2.633 KS, koji je “Euterpeu” omogućavao je najveću stalnu brzinu do 13,5 čvorova. Brod je krcao 344 tone uglja, mogao je prevoziti 94 putnika, od čega – prema podacima iz 1914. godine – 70 putnika prvog i 24 drugog razreda. Održavao je veoma prometnu redovnu vezu sa istočnim Sredozemljem, uz pojedina turistička krstarenja Mediteranom za koja su “Euterpe” u godinama pred Prvi svjetski rat, unajmljivali evropski bogataši. Kada je 1914 izbio rat, “Euterpe” je poslan sa drugim austro-ugarskim trgovačkim brodovima na Prukljansko jezero kod Šibenika. U to se doba vjerovalo da će rat kratko trajati i brodovi su sklonjeni kako ne bi bili izloženi ratnoj opasnosti. U decembru 1915. godine tako se na Prukljanskom jezeru nalazilo čak 97 trgovačkih brodova s ukupno 892 člana posade, ali su ubrzo i oni po naredbi Ratne mornarice, počeli da se koriste za ratne potrebe – prvenstveno transport ljudstva i ratnog materijala na bojišta u Crnoj Gori i Albaniji.
“Euterpe” je tu sudbinu uspio izbjeći sve do proljeća 1918 kada ga je u martu mjesecu, Zapovjedništvo ratnog pomorskog transporta iz Rijeke (Seetransportleitung Fiume) unajmilo za prvo u nizu vojnih putovanja do albanskih luka. “Euterpe” je vraćen vlasniku sljedećeg mjeseca, ali je ponovno unajmljen u maju 1918, te je preuzeo opremu i naoružanje transportnog broda “Gödölö”, koji se nalazio na popravku poslije oštećenja.Gödöllő

Gödöllő

 

“Euterpe” sa kapetanom Niketićem na komandnom mostu je tako 25. maja 1918. godine krenuo na svoj novi zadatak , brzi transport vojske i ratnog materijala na liniji izmedju Rijeke i Boke Kotorske. Tu ga je medjutim, ubrzo stigla konačna sudbina – u kasno poslijepodne 11. avgusta 1918 “Euterpe” se našao pred torpednim cijevima italijanske podmornice “F-7” kojom je komandovao poručnik bojnog broda Mario Falangola.Podmornica F7

Podmornica F7

 

Dok je sa ukrcanih preko 1.000 vojnika “Euterpe” bez pratnje ratnih brodova, plovio maksimalnom brzinom ka jugu, sa mukom se probijajući kroz velike valove koji je dizao jaki vjetar, oko 19.45 sati u visini rta Lun na ostrvu Pag, austro-ugarski parobrod pogodila su dva od tri torpeda koja je na njega lansirala italijanska podmornica. “Euterpe” se tada nalazio na oko milju ipo od obale, a iako je eksplodiralo samo jedno od dva torpeda koja su ga pogodila, detonacija je bila dovoljno jaka da zapečati sudbinu starog parobroda i ljudi koji su se na njemu nalazili.
“Eksplozija torpeda je blokirala izlaz iz jednog od brodskih skladišta u kojem su se nalazili vojnici, te ti ljudi nisu mogli izaći na palubu i spasiti se. Brod je brzo tonuo preko desnog boka i čamci za spašavanje na lijevom boku zbog toga nisu mogli biti spušteni u more, ali su splavovi za spašavanje postavljeni na palubi, isplivali poslije potonuća, te omogućili preživljavanje dijela brodolomaca.”- opisao je u jednoj od svojih knjiga podljednje trenutke “Euterpea” poznati hrvatski pomorski povjesničar dr. Zvonimir Freivogel. U pomoć stradalima, ubrzo su pristigli stari austro-ugarski razarač “Magnet” i torpiljarke “Tb 55“ i “Tb 64“, te ribarske brodice iz tri milje udaljenog mjesta Novalje na Pagu.Razarač Magnet

Razarač Magnet

 

Spašeno je oko 450 ljudi, a još sedmoricu brodolomnika našla je sljedećeg dana britanska podmornica “C-21”, te ih odvela u zarobljeništvo u Veneciju. Utopilo se oko 600 vojnika i 15 članova posade, medju njima prvi i drugi oficir palube, te prvi oficir stroja. Jedina veća tragedija od “Euterpeove” na Jadranu u Prvom svjetskom ratu bilo je samo potonuće austro-ugarskog parobroda “Bregenz” kod Drača u Albaniji, gdje se utopilo oko 1.100 ljudi.Podmornice C23, C24 i C21

Podmornice C23, C24 i C21

 

Broj žrtava na “Euterpeu” mogao je biti još mnogo veći da kapetan Niketić u tim dramatičnim okolnostima nije učinio bukvalno sve što je mogao da brod koji je tonuo, napusti što više ljudi. U veoma teškim okolnostima, Niketić je organizovao evakuaciju i u raspoložive čamce za spašavanje natrpao koliko je god više mogao ljudi, a sam je u more skočio pred samo potonuće “Euterpea”, kada se već više ništa drugo nije moglo učiniti. Pored Niketića i preživjele posade koji su požrtvovano do kraja, na organizovan način nastojali spasiti što više vojnika, u evakuaciji brodolomnika posebno se istakao i mladi ljekar Stjepan Nakić, koji je kao upravo mobilizirani vojni medicinar, sa “Euterpeom” putovao na front. Nakić se trudio da ostane do zadnjeg trenutka i pomogne što većem broju ranjenika da napuste brod, a onda je i sam skočio u more. Medjutim, sa palube je začuo poziv u pomoć jednog ranjenog slovačkog vojnika koji se tek tada bio osvijestio i za koga se inače, mislilo da je mrtav. Nakić se vratio na “Euterpe”, na ledja uprtio nemoćnog čovjeka i sa njime se ponovno bacio u more. Teškog ranjenika sa mukom je održavao na površini plivajući ka ostrvu i već je bio na izmaku snaga kada su ih iz mora u posljednji trenutak, obojicu izvukli ribari sa Paga.
Nakon tragedije “Euterpea”, kapetan Ilija Niketić dobio je priznanja austro-ugarskih vlasti za odličnu reakciju i požrtvovanost iskazanu pri spašavanju brodolomnika. To svakako bokeljskom pomorcu nije moglo nadoknaditi žal za izgubljenim životima vojnika, posebno onih iz pramčane štive iz koje se niko nije spasio, te poginulih članova posade, kao i gubitka samog broda kojeg svaki pomorac doživljava kao svoj drugi dom. Ubrzo se medjutim, Niketić vratio na komandni most, ovaj put “Lloydovog” putničkog parobroda “Melpomene”. Rat je završio za par mjeseci, a Niketićev brod je tokom 1919 godine bio angažovan na prevozu velikog broja demobilisanih vojnika, bivših ratnih zarobljenika i drugih ljudi koje je vihor rata prethodnih godina bacio daleko od kuće.
U ljeto 1920, italijanska Vlada je nakon skoro dvije godine njihovog držanja u zatočeništvu zbog gradjanskog rata koji je izbio u Rusiji poslije socijalističke revolucije, odlučila da pusti i kućama vrati čak 14.000 Rusa – nekadašnjih austro-ugarskih vojnih zarobljenika. Za njihov transport do luke Odesa na Crnom moru angažovani su parobrodi “Calvi”, “Thalia” i “Melpomene” kojim je komandovao kapetan Niketić. Tom konvoju se kao obezbjedjenje 19. jula 1920 u Istambulu, pridružio i italijanski razarač “Carlo Alberto Racchia”.Razarač “Carlo Alberto Racchia

Razarač “Carlo Alberto Racchia

 

Kada se konvoj našao na oko 19 milja jugozapadno od Odese, u 11 sati 21.jula, italijanski razarač je naletio na minu zaostalu iz rata. “Carlo Alberto Racchia” je u eksploziji pretrpio velika oštećenja, poginulo je 10, a teško ranjeno 9 moranara iz njegove posade. Italijanski ratni brod počeo je da tone, a kapetan Niketić uprkos opasnosti da možda i njegov brod ne naleti na neku zaostalu minu u blizini “Racchie”, kao i tome što je koliko do prije godinu-dvije, ratovao protiv Italijana koji su mu i potopili brod, odmah je naredio promjenu kursa i “Melpomene” doveo u blizinu tonućeg italijanskog razarača. Zahvaljujući njegovoj akciji kojoj se kasnije pridružio i brod “Calvi”, sa italijanskog razarača je spašeno 159 oficira i mornara, prije nego što se nad “Carlom Albertom Rachhiom” zauvijek sklopilo more. Za ovaj podvig, kapetan Niketić dobio je posebno priznanje od komande Ratne mornarice Italije koje je bokeljski pomorac pridružio svojoj već postojećoj impozantnoj kolekciji austro-ugarskih, ali i priznanja dobijenih od drugih država, poput crnogorskog Danilovog ordena i turskog Ordena Medžidije.Orden Medžidije

Orden Medžidije

 

Autor teksta: Siniša Luković

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/bokelj-za-kormilom-euterpe-nije-mogao-izbje-i-italijanska-torpeda Sat, 16 Jun 2012 18:53:30 GMT
Boka Kotorska http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/boka-kotorska

Boka Kotorska

Jesi li kad putniče, koji dolaziš iz daleka kraja sveta i iz naše lepe domovine, čuo za ovaj divni i veličanstveni fjord, ovaj giganski i gordi skup brda, čiji se ponosni vrhovi mrko i prijeteći uzdižu put nebesa? Jesi li čuo za ovaj čarobni zaliv opkoljen brdima, zaliv kome nema premca u čitavom svetu? Jesi li čuo za ova ponosna legendarna crna brda, gordi Lovćen na čijem vrhu 1700m. nad morem počiva neumrli pesnik “Gorskog Vjenca”? Putniče – došao si na ulaz ovog prekrasnog hrama prirode, došao si u carstvo priča i legendi. Ne možes se oteti snažnome dojmu, koji te obuzima i primorava, da se diviš ovoj jedinstvenoj panorami brda i mora, gde je tvorac dao istinu i svoje remek delo.

Došao si na krajnji jug sunčane i čarobne Dalmacije, došao si u njenu riznicu, u Boku nagizdanu “Nevjesta Jadrana”. Evo nas! – Tu smo i koračamo ravnim drumom, prolazimo pokraj starih porušenih dvorova, napuštenih crkava, prolazimo pokraj tih ostataka negdašnje moći, slave i bogatstva starih konta, patricija, junačkih kapetana i mornara, čiji žilavi duh pronese širom sveta slavu i ime bokeljskih pomoraca. Daleko bi me odvelo, kad bih pokušao da dublje uđem u unutrašnjost tih domova, da ti iznesem na videlo mnoge slave i junaške zgode svjetle prošlosti Boke. Koračamo ćuteći, jer ti bezbojni spomenici govore jasno kao otvorena knjiga. Čitave stranice ne bi bile dovoljne da ispišu sva ona dela i viteštvo starih Bokelja, čiji grobovi u mističnoj polutami divnih starinskih crkava pričaju o njima junacima, koji su na ubojnim djemijama lili svoju krv “Za krst časni i slobodu zlatnu”. Prolaziš putniče pored tih njemih svjedoka prohujalih stoleća i osječaš duboko divljenje prema tim starinama sjajne prošlosti Boke. Brod te vozi pored belih sela, koja su se kao galebovi poređali uz najdivniju obalu na svetu. Tamo na strmoj litici koči se tvrdi Herceg-Stjepanov grad ponosni Hercegnovi, čiju ugodnu i prijatnu klimu uživaju oni mnogobrojni turisti, koji očarani, tu provode dane odmora i počinka. Veliki pesnik sa Lovćena mu peva

                                                        “Novi grade, sjediš ukraj mora, što no brojiš vale niz pučinu”

Herceg Novi Herceg Novi

 

I doista zaronio je svojom surom obalom u plavetnilo mora, koje u časovima oluje i vihora besomučno juriša i lomi svoje vale o tvrde klisure Hercegnovog grada.

Evo putniče i Risna negdašnje residencije ilirske kraljice Teute, glavni grad negdašnje Boke Risanske. Stari grad Risan potonuo je u dubine, a novi se širi i gradi.Risan

Risan

 

Dolazimo u drevni Perast pun barokne starine. Grad iz vilinskih priča ogleda se u prozirnoj dubini mora i u sutonu tajanstvenih večeri, tihi i mukli žubor valova priča svoju stoletnu umornu priču o negdašnjim vremenima.Perast

Perast

 

Dalje nas vodi lepa i ravna cesta preko plemićke Dobrote, od koje nam sa desne strane preko mora ostaje kapetanski Prčanj sa svojom lepom crkvom koja je građena prilozima primoraca.Dobrota

DobrotaPrcanj Prčanj

 

Došli smo u Kotor orlovo gnezdo na podnožju samog Lovćena. Zađi putniče, u njegove uske ulice, u njegove crkve i domove, razgledaj divnu katedralu Sv. Trifuna pokrovitelja grada. Zaviri malko i u muzej Bokeljske mornarice, i tu ćeš naći i vidjeti svjetlo oružje starih mornara, zastave koje su se vile na katarkama đemija u borbi sa polumjesecom pod Kandijom i Kritom, stare nošnje, slike i portrete mornara, kapetana i admirala, već davno potonulog brodovlja.Kotor

Kotor

 

Ovi spomenici pričaju, oni su tu kao momento današnjim generacijama kako se nekad živelo i umiralo za slobodu i čast svoga roda “Fides et Honor” (vjera i čast) bilo je geslo i ono je vodilo Bokelje kroz decenije na putu slave, moći, napretka i kulture.Fides et Honor

Fides et Honor

 

Putniče prostor mi ne dozvoljava da te povedem i pokažem ostale znamenitosti. ti odlaziš i pri rastanku kad odeš u svoj kraj pričaj da si otkrio, da si naišao na jedan kutak zemaljskog raja, alem naše lepe domovine, nepoznat čarobni svet iz Šeherezadinih priča.

Fotografije: privatni arhiv
Tekst o Boki  “Biseri plavog Jadrana” 1936. god.

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/boka-kotorska Sat, 16 Jun 2012 17:30:24 GMT
Legenda ostrva Sv. Marko http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/legenda-ostrva-sv-marko

Priča o jednom gradu obično se veže za neke autentične legende o nastanku pojedinih mjesta, istorijskih ili kulturnih spomenika, zadužbina, ostrva.

U blizini Tivta nalazi se nadaleko poznato turističko ostrvo Sveti Marko, ili ostrvo Stradioti kako se u proslošti zvalo. U davna vremena, ostrvo Sveti Marko u Tivatskom zalivu, nosilo je i naziv ostrvo Sveti Gavrilo, po istoimenoj crkvi, o kojoj nažalost nema sačuvanih pisanih dokumenata. Ali ipak u narodu i dalje živi legenda koja se prepričava. Priča o ostrvu, seže u VII. vijek u vrijeme kada su grčki bogovi, ostrvo Sveti Gavrilo ( danas ostrvo Sveti Marko), darovali hrabrim grčkim ratnicima (zapovjednicima i vojskovođama grčke flote), za isticanje u borbama i bitkama. Kako legenda kaže, izmoreni i ranjeni grčki vojnici, u svojim galijama, stigli su na ostrvo bajne ljepote, da se na njemu odmore i zacijele junačke rane. Očarani lijepim predjelima, raznoraznim cvijecem, borovom šumom i morem koje je okruživalo ostrvo, grčki vojnici su se na ostrvu Sveti Gavrilo brzo oporavili. Dane su provodili odmarajući i uživajući u blagodetima prirode, ali i u pričama koje su ih podsjećale na prošla vremena: na strahote rata, razaranja, junaštva i osvajanja…I.S. Gabriele

I.S.Gabriele

 

Kako je vrijeme sve više odmicalo, grčki vojnici su počeli da osjećaju grizu savjesti zbog zla koja su počinili, pa odlučise da se pomole bogovima. U svojim molitvama, između ostalog, grčki vojnici, pomenuše i to, da ostrvo na kojemu provode poratne dane zauvijek ostane oaza mira i spokoja. Takođe, grčki veterani tada su se zavjetovali, da ne idu više u osvajačke pohode, već samo da se brane ako budu napadnuti, i da samo u nuždi ratuju. Kao potvrdu zavjeta koji dadoše, vojnici na ostrvu posadise drvo mira – maslinu, od koje kasnije nastade veliki maslinjački vrt.

Međutim, vođeni borbenim duhom, grčki ratnici ubrzo pogaziše zadatu riječ. Nastaviše da osvajaju teritorije i da ruše sve pred sobom. Ubrzo potom, razljućeni i prevareni grčki bogovi, poslaše strašnu oluju na ostrvo. Orkanski vjetar danima je bjesnio, lomeći vojničke galije, koje su bile usidrene tik uz ostrvo Sveti Gavrilo. Pomahnitali morski talasi nemislosrdno su potapali brodove grčke flote, a samo mali broj ratnika uspio je da preživi katastrofu i da na splavovima dopliva do ostrva u Tivatskom zalivu. Kada bogovi spaziše, da su pojedini brodolomnici ipak uspjeli da se spasu, odlučiše da ih još gore kazne, pa na ostrvo poslaše neizlječivu bolest, od koje svi poumiraše.

Jedino što je ostalo na ostrvu da vječno svjedoči o jednom vremenu i jednom strašnom događaju, bila su maslinova stabla koja su grčki vojnici zasadili.

Zbog tragične smrti grčkih veterana, starosjedioci Tivta odlučiše da umjesto Sveti Gavrilo, ostrvu daju novi naziv ostrvo Stradioti, jer na grčkom riječ stradiotes, znači vojnik.Isola di Stradioti

Isola di Stradioti

 

Tekst preuzet sa interneta

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Marko Sv. gabriele ostro stradioti tivat zaliv http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/legenda-ostrva-sv-marko Sat, 16 Jun 2012 17:17:40 GMT
Razarač Zagreb http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/razara-zagreb

Dok su se niz cetinjske serpentine prema Boki, tog maglovitog i kišnog 17-tog aprila 1941. spuštale kolone italijanske vojske, na razaraču “Zagreb” je pala odluka da se brod digne u vazduh. Sa grupom najstarijih oficira, razgovarao je komandant broda Nikola Krizomali koji je predočio očajno stanje u kojem su se nalazili.Razarac Zagreb

Razarač Zagreb kamufliran 15.04.1941.

 

Rekao je da je Jugoslavija potpisala kapitulaciju i da po naređenju komande Flote, brodove treba da predaju u ispravnom stanju Italijanima, ali je tražio mišljenje ostalih oficira na brodu. Predočio im je da sve što budu uradili suprotno tome povlačiće zakonsku odgovornost i vojni sud.

Nikola Ljutić, prvi oficr na brodu predložio je da brod dignu u vazduh, a sa time su se jednoglasno složili Spasić i Mašera. Krizomali je bio saglasan i rekao sledeće:

- Uredu, vi Ljutiću raspustite posadu a vi Spasiću sa Mašerom pripremite potrebno za potapanje broda.

Ekspoloziv je postavljen u unutrašnjosti broda, od pramca do krme ali su patrone trinotrotouola postavljene i izmedju torpednih glava.

Kada je sve bilo gotovo za uništenje broda Krizomaliju su raportirali Spasić i Mašera:

-Gospodine kapetane bojnog broda, štapini su potpaljeni. Napustite brod.

- Da li su potpaljeni dobro?
- Jesu!
- Idemo svi u čamac!
- Mi nećemo!
- Idite, ne budite ludi!

Krizomali ih je pokušao ugurati silom u čamac ali bez uspjeha. Odbili su ponovljene zahtjeve komandanta da napuste brod dok je jedan od njih smireno rekao:

-Gospodine kapetane bojnog broda, gubite vrijeme…štapini gore!

Motorni čamac pod krmom “Zagreba” je čekao na njih nekolicinu. Nikola Krizomali i nekolicina ljudi koji su dovršavali miniranje broda sa prvim oficirom Ljutićem uskočili su u čamac. Nije bilo Spasića i Mašere među njima.

-Vozi, šta čekaš! – povika artiljerijski vodnik kormilaru Stipu sav zajapuren u licu.

-Čekaj…Spasić…Mašera?! – viknu Krizomali.

-Vozi…oni ne odlaze. Oni ostaju na brodu! – Sada sa izrazom mira na licu rekao je vodnik.

Nije se moglo više ništa učiniti, štapini su dogorijevali, krma visoko…jedva su uspjeli da startuju motor i izkobeljaju se od krmenih konopaca i odvoje od broda. Mašera je u tome času iskočio na lijevi krmeni bok, mahnuo i pozdravio vojnički a zatim nestao…Zagreb

Razarač Zagreb

 

Poslednje trenutke “Zagreba” moguće je rekonstruisati sa prilično vjerovatnoće, pošto su sa udaljenosti od pola kilometra kolko je bilo do sela Brdišete mnoštvo ljudi posmatrali čitav događaj. Skoro svi se slažu u navedenim činjenicama koje glase ovako:

Kada se udaljio i poslednji čamac, Spasić i Mašera su se rastrčali po brodu.Zatim su sišli u unutrašnjost gdje je Spasić ostao znatno duže. Potom su se u unutrašnjosti čule slabe eksplozije. Bilo ih je više ali se teško tačno može reći koliko.

Nekoliko minuta kasnije dvojica oficira uputili su se prema PA topovima na krmi u punoj ratnoj opremi. Zauzeli su brodski stav gledajući prema Lovćenu. Jedan drugome su potom strgli oznake činova sa ramena. Zagrlili su se snažno i poljubili. Prolazili su trenutci. Oni su se opraštali međusobno. Onda su se ponovo okrenuli prema Lovćenu i stali mirno.

Jedan od njih se sagnuo i nešto pokrenuo.Tog trenutka se čula strahovita eksplozija. Pošto su pogledi posmatrača bili upereni prema onima na krmi, vidjeli su kako su njihova tijela poletjela kroz vazduh, a potom je udarni val pobacao na zemlju i neke od posmatrača na pola kilometra udaljenosti.

Pramčani dio broda praktično se otvorio, cijepajući se na dvije polovine. Djelovi broda letjeli su na sve strane, a dio pramčanog topa je pao kod jedne kuće u selu Brdište.Stradali su i krovovi u selu.Eksplozija se čula u gotovo svakom dijelu Boke u regionu zaliva.Sergej Masera i Milan Spasic

Sergej Mašera & Milan Spasić

 

Poslije detonacije digao se ogroman stub crnog dima u obliku pečurke, a potom se zapalila i nafta koja je izazvala niz daljnih eksplozija na brodu koji je zbog male dubine samo djelimično potonuo.Otprilike poslije pola sata, eksplodiralo je i spremište komprimiranog vazduha i torpeda. Nekoliko sledećih dana brod je dogorijevao, a kako bi se vatra proširila do kojeg još neštećenog dijela municije i ono bi uz gromoglasnu eksploziju detoniralo.

Mornari na obali su skinuli kape i stajali mirno, odavali su počast poginulim drugovima, neki su plakali …

Tek poslije tri dana kada se more smirilo i eksplozije prestale, olupini razarača su prišli Italijani, ali od njega više ništa nijesu mogli iskoristiti.Olupina Zagreba

Olupina Zagreba

 

Olupina razarača “Zagreb” je nasjela na plitko muljevito dno i samo jednim dijelom potonula, ali razorena stravičnim eksplozijama izgledala je neprepoznatljivo i groteskno, svakim danom tonući sve više u muljeviti dno. Ono što nije otišlo pod vodu, isjekli su Italijani kasnije pokušavajući da izvade ostatke.

Tijelo Milana Spasića je more izbacilo poslije 4 dana, kod malog mostića kada se dolazi na Miholjsku prevlaku poznatoj kao Ostrtvo cvijeća. Po novčaniku u oficirskoj bluzi su indetifikovali junaka Milana Spasića. Seljani su ga izvukli i uz velike peripetije kod Italijana, bojeći se kulta junaka ipak dopustili da se posmrtni ostaci pbb Milana Spasića uz pravoslavni obred i uz prisustvo njegovih prijatelja sahrani na groblju u Savinskoj dubravi.Sahrana Milana Spasića.
Na sahrani jedan viši italijanski oficir je rekao
- Mi Talijani i sami moramo da se ugledamo na ovakve heroje kakav je bio jugoslovenski oficir Milan Spasić. Samo ako i mi budemo imali takve junake, Italija može dobti rat.Sahrana Milana SPasica

Sahrana Milana Spasića

 

Sedam dana kasnije uz jaku buru, na suprotnoj strani poluostrva pervlake pronađen je gornji dio tijela (od pasa na gore) Sergeja Mašere. Njega je nešto presjeklo na pola. Kasnije vađenjem dijela razarača na krmenom dijelu su pronađene neke kosti za koje se pretpostavlja da su pripadale Mašeri, ali su ih Italijani sklonili, valjda tamo gdje je tajno sahranjeno i tijelo Sergeja Mašere uz prisutvo Italijanskih okupacionih vlasti.

Klasni drugovi, dvojice junaka su ipak na sahrani Milana Spasića odali počast i Sergeju čije su sudbine bile krvlju vezane jer se na snimcima koji su tada napravljeni jasno vidi na traci, “Milanu i Sergeju” a na drugoj “Klasni drugovi”.

Interesantno da je komandant broda Nikola Krizomali po svjedočanstvima prvog oficira Nikole Ljutića pristao da se brod potopi, i nije ništa uradio da brod isplovi ka saveznicima iako je bio nakrcan hranom, municijom i gorivom za takav poduhvat, već je sve radio da posadu dovede do svršenog čina kapitulanstva.

Treba napomenuti mada mnogi ne znaju da je razarač “Zagreb” za onih nekoliko dana aprilskog rata, odbijajući napade fašističke avijacije, napadan nekoliko puta, uspio da obori nekoliko aviona o kojima postoje svjedočanstva ljudi sa broda i tako aktivno doprinio odbrani zemlje. Govori se o čak 8 oborenih aviona od strane diviziona razarača.

Tekst www.brodovi.net

 

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Masera Milan Razarac Sergej Spasic Zagreb tivat http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/razara-zagreb Sat, 16 Jun 2012 17:14:43 GMT
š/b “Jadran” http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/-/b-jadran Buduci Jadran

Budući Jadran

 

Pokušaji da se Kraljevskoj Ratnoj mornarici obezbedi brod, preko potreban, za pomoračku i navigacijsku obuku pitomaca Pomorske vojne akademije i pitomaca Stručne podoficirske škole, budućih mornaričkih oficira i podoficira, nisu se pokazali uspešnim.
“Jadranska straža” je pokazala interesovanje, želju i htenje, da u okviru svoje delatnosti, između ostalog inicira i pomogne nabavku broda koji će buduće pomorske kadrove učiti moru i sa kojim će se oni ponositi. Pokrenuta je akcija prikupljanja dobrovoljnih priloga u zemlji i svetu. Podružnice “Jadranske straže”, širom planete, prikupile su 1.000.000 dinara, ali to nije bilo dovoljno. Njen predlog da se kupi polovni brod komanda Mornarice nije prihvatila, ali jeste ideju. Izgraditi novi brod, bila je odluka koja nas i danas čini prepoznatljivim i uvaženim u svetu pomoraca i svih zaljubljenika u plavi beskraj. Četvrtog septembra 1930. godine potpisan je ugovor sa nemačkim brodogradilištem “H.C. Stulcken Sohn” u Hamburgu i po nacrtima inžinjera Josipa Škarice započela je izgradnja broda.
Kobilica je postavljena iste godine, kada su kao iz sna počele da se pojavljuju njegove prefinjene konture. Već naredne godine, 25. juna. brod je porinut u more i tu su nastali prvi problemi. Cena je bila visoka, a novca nedovoljno. Pokušaje Jugoslavije, da u deo cene uđe obaveza Nemačke proizašla iz plaćanja ratne odštete iz Prvog svetskog rata hamburški brodograditelji nisu prihvatili. Ipak, država je smogla snage da obezbedi sredstva tako da su tokom 1932. godine nastavljeni radovi na budućem školskom brodu. Prelepi brod, tipa “barkantina”4, sa imenom “Jadran” konačno je završen 26. juna 1933. godine, kada je u brodogradilištu izvršena primopredaja između naručioca i brodograditelja. Pre toga, “Jadran” je sa visokim ocenama “položio” sve probne vožnje koje su sa kompletnom brodskom opremom i u svim režimima plovidbe izvršeni u Severnom moru. Plaćen je 8.407.030 dinara. “Jadranska straža” je obezbedila novac u visini osmine njegove tadašnje vrednosti, dok je preostalu sumu platila država.Porinuce

Porinut 25. VI 1931.

 

Nakon završenih procedura, Kr. brod “Jadran” je sutradan, 27. juna, digao sidro i isplovio iz Hamburga, na put prema Otadžbini. Pod komandom kapetana fregate Krizomali Nikole “Jadran” je 4. jula plovio Atlantikom, duž obala Pirinejskog poluostrva i nalazio se u visini Lisabona. Šestog jula prošao je kroz Gibraltar i uplovio u Sredozemno more na putu prema Tunisu, gde je pristao da bi ukrcao pogonsko gorivo. Petnaestog jula u 19.00 časova Kraljevski brod je preplovio kroz Otrantska vrata i uplovio u Jadransko more, da bi narednog dana, 16. jula 1933. godine , po divnom sunčanom danu i mirnom moru uplovio u Boku. Toga dana, u 10.00 časova bačeni su konopi na obalu. Brod je pristao uz “mulo l”, u Pomorskom arsenalu u Tivtu.Dolazak Jadrana u Tivat

Dolazak u Tivat

 

Od 20. aprila do 31. avgusta 1938. godine Kraljevski brod ‘Jadran” je pod komandom kapetana fregate Jerka Kačić-Dimitri izvršio najsloženije krstarenje. Na poziv naših iseljenika iz Severne Amerike Kraljevski brod “Jadran” se uputio preko Atlantskog okeana. Pored zadatka školovanja ukrcane posade cilj krstarenja je bila poseta naših iseljenika u Americi i vršenje propagande među njima. Posadu je sačinjavalo 13 oficira, 28 podoficira, 40 pitomaca Stručne podoficirske škole i 32 mornara.

Posle dugotrajnih tehničkih priprema i uvežbavanja posade, brod je 20. aprila isplovio iz Dubrovnika uz tradicionalni mornarički ceremonijal, praćen ratnim brodovima Mornarice Kraljevine Jugoslavije. Dvadeset i prvog juna Kr. brod „Jadran” je uplovio u Njujork. Na ruti do Njujorka brod je pristajao na Malti, u Gibraltaru, Funčalu na Madeiri i Hamiltonu na Bermudima. Komandantu i posadi jugoslovenskog broda u svim lukama su ukazivane visoke vojne i diplomatske počasti. Tokom boravka u Njujorku brod su posetile hiljade naših iseljenika iz svih krajeva Amerike, a komandantu broda predstavnici podružnice ‘Jadranske straže” iz SAD-a predali su zastavu svoje organizacije. Pored brojnih vojnih i diplomatskih poseta i protokolarnih obaveza komandant i predstavnici posade obišli su Nikolu Teslu, koji zbog povreda zadobijemh u saobraćajnoj nesreći nije mogao da poseti brod. Osmog jula Kr.brod „Jadran” je isplovio za Boston gde je uplovio 10. jula izazivajući ogromno interesovanje naših iseljenika koji su sa oduševljenjem dočekali i prihvatili svoje mornare, kličući Kralju i Otadžbini. Nakon četverodnevnog boravka u Bostonu brod je zaplovio prema Dubrovniku, a u povratku boravio je u Floresu, Santa Kruzu i Ponta Delgadi na Azorskim ostrvima, Gibraltaru i Tunisu. Posebne emocije kod posade pobudila je ceremonija polaganja venca u Plavu grobnicu u blizini ostrva Krfa. Time su mornari ispunili želju naših, američkih iseljenika, koji su venac darivali palim herojima prvog svetskog rata. Heroji mora, herojima Otadžbine. Uz najveće počasti i veličanstven doček brod je uplovio 31. avgusta u 10.00 časova u Dubrovnik. Drugog septembra Kr. brod “Jadran” je uplovio u Šibenik čime je završeno ovo legendarno krstarenje, koje je trajalo sto trideset i četiri dana, od čega je osamdeset i pet dana provedeno na moru. Prevaljeno je 11.262 nautičkih milja. Kraljevski brod “Jadran” i njegova posada su koristeći jedra i povoljne meteorološke uslove u području “pasata” preplovili 6624 milja. Ostatak puta preplovljen je u vožnji na motorni pogon.Jadran

Jadran na moru

 

Zastavu Kraljevine Jugoslavije ponosno je nosio svetskim morima do Drugog svetskog rata. Njegov početak prekinulo je školsko krstarenje na kome je brod obišao i Hamburg, grad u kome je izgrađen. Nakon primljenih depeša o početku rata, brod je hitno isplovio iz Portsmauta ka Otadžbini. Prevalivši 2.490 milja, na zadovoljstvo svih ukrcanih članova posade, doplovio je do jugoslovenskih teritorijalnih voda i naših luka.Skolski brod Jadran

Na vezu

 

Uoči napada na Jugoslaviju brod se obreo u Boki Kotorskoj, gde mu je bio borbeni raspored. Zapaljiva oprema, a pre svega oprema za jedrenje, je iskrcana sa broda, a iskrcan je i deo posade koji je popunio borbene stanice na drugim ratnim brodovima. Naoružan sa lakim proti-vavionskim oružjem, boravio je u zalivu menjajući lokaciju od Đenovića do Bijele. I pored stalnih napada italijanskih borbenih aviona školski brod “Jadran” nijedanput nije bio meta direktnog napada. Naredbom Vrhovne komande preostali deo posade ga je napustio 17. apnla 1941. godine, usidrenog ispred Đenovića. Italijani su ga oteglili u Bijelu i obezbedili stražom. Ubrzo nakon toga otegljen je na Brione, a potom u Veneciju. Tamo je, kao školski brod “Marco Polo”, stavljen u funkciju obuke pomorskog podmlataka italijanske Ratne mornarice. Više od pet godina trajala je agonija jednog od najelegantnijih svetskih jedrenjaka, okončana je u decembru 1946. godine kada je posle upornih insistiranja državnih organa FNRJ i JRM vraćen Jugoslaviji, pod mornaričku zastavu zemlje kojoj je pripadao.
Stručni i detaljni pregledi “ostataka broda” su konstatovali porazno stanje. Ipak je doneta odluka o obnavljanju jedrenjaka po originalnim nacrtima. Njegovo vraćanje u pomorski život je trajalo od 21. aprila 1947. godine do polovine 1949. godine, kada je dobio stari izgled i funkciju za koju je bio predodređen.Na remontu u zavodu

Na remontu u Tivtatskom zavodu

 

U okviru redovnog održavanja i neophodnih rekonstrukcija i modernizacija tokom višedecenijske upotrebe, na školskom brodu “Jadran” su do danas, pored uobičajenih godišnjih radova izvršena i tri generalna remonta  u višemjesečnom  trajanju. Generalni remonti praćeni su neophodnim modernizacijama radi ugradnje savrememje opreme i poboljšanja uslova života.

Spoljni izgled, uređaje i opremu za rad sa jedriljem školski brod “Jadran” nikada nije menjao. To mu daje posebnu vrednost, draž i prepoznatljivost medu brodovima istog izgleda i namene koji danas plove svetskim morima.

Ovu prelepu “barkantinu”, izgrađenu od brodograđevnog čelika zakivne konstrukcije, sa sto sedamdeset i devet tona pokretnog i nepokretnog balasta raspoređenog uz uzdužnicu broda, sa prostranim palubama od tikovine, visokim i vitkim drvenim nastavcima od smrekovog drveta na tri jarbola, odslikavaju fascinantne brojne veličine:

Dužina preko svega 60 m
Dužina na vodenoj liniji 41 m
Širina na glavnom rebru 8,9 m
Gaz broda 4,3 m
Deplasman (puni) 7761
Visina glavne palube 4,55 m
Visina manevarske palube 7,25 m
Visina komandnog mosta 9,8 m
Visina velejarbola 39,1 m
Dužina donjeg krsta (šinna na visini od 23 m) 18 m
Površina jedara (12 jedara) 933 m
Autonomnost 30 dana
Daljina plovljenja 3 500 NM
Pogonski motor “Alpha494P” 460 KS
Brzina u vožnji motorom (maksimalna) 10 čv

Na jedrenjaku postoje tri jednokrevetne, dve dvokrevetne i tri cetvorokrevetne kabine, zatim po jedan dvanaestokrevetni i tridesetokrevetni prostor. Ostatak posade spava u “visaljkama”.Posada Jadrana

Posada Jadrana prije rata

 

Ovaj brod je do sada prevalio preko 400.000 morskih milja, obišao gotovo sve luke u Evropi, od Crnog do Baltičkog mora. Sa zalihama od 48 tona pitke vode i 27 tona goriva, može da plovi 15 dana bez pristajanja.

Fotografije š/b “Jadran” možete pogledati u galeriji.

Tekst: kapetan fregate Aca Ilić za magazin  “Pomorstvo” 2003

Fotografije: privatni arhiv & www.paluba.info

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/-/b-jadran Sat, 16 Jun 2012 16:44:25 GMT
Istorija Tivta http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/istorija-tivta Prema mišljenjima istoričara Tivat je najmlađi grad u Boki Kotorskoj, ujedno i na Crnogorskom primorju.

Teuta O nazivu grada postoje tri različita mišljenja.

Jedno upućuje na to da naziv Tivat potiče od imena ilirske kraljice Teute, koja je osim toga što je njena prestonica bio Risan, imala i nekoliko ljetnjikovaca u neposrednoj blizini današnjeg Tivta.

Drugo objašnjenje upućuje na imena hrišćanskih svetaca koja nalikuju imenu Tivat, npr: sanctus Theudorus, Theodosius, Theodotus,Theodulus ili srednjevjekovni nazivi koji potiču iz XII v. – Theudo, Teodo.

Međutim, veoma često se srijeće i treće mišljenje, koje direktno pojašnjava, da naziv Tivat potiče od keltske riječi „teuto“ što znači grad.

Istorijski poznate činjenice ukazuju da se na tlu Boke Kotorske, pa samim tim i u istoriji Tivta, izdvaja nekoliko epoha važnih za razvoj grada. To su: ilirska, rimsko-vizantijska, srpska, mletačko-turska i austrijska vladavina. O svim navedenim epohama najviše svjedoče arheološki nalazi, spomenici, stare arhitekture i pisani istorijski izvori.

Prema javnosti poznatim podacima, prva epoha u razvoju Tivta koju karakteriše ilirski period, završava se 168-7. godine p.n.e. Iako o tom periodu danas svjedoči tek manji broj arheoloskih nalaza, to vremensko razdoblje istorijski je bitno zbog činjenice da je tada propala ilirska država.

Rimski period je znatno bogatiji. U starijoj literaturi navođeno je mišljenje da se u predjelu Bobovišta (današnje Kalardovo) nalazio neki stari grad. Mislilo se da se na tom mjestu nalazio i stari Akruvijum (Acruvium). Takva mišljenja postoje i danas, ali se ne vezuju uvjek za Bobovište nego i za druge lokalitete u bližoj ili daljoj okolini Tivta.

U istorijskoj dokumentaciji Tivat se tek rijetko navodi kao lokalitet, zato što se više veže za oblast Boke Kotorske pa i samog Kotora, a uz istorijske činjenice o Tivtu nerijtko se srijeće i odrednica kotorski distrikt.

Grb Nemanjica Grb Nemanjića
 

Naime, područjem Boke, odnosno Kotorom i njegovim distriktom krajem 1185. godine vlada Srpska država. Pod okriljem srednjevjekovne države, na čijem je čelu bila srpska dinastija Nemanjić, Tivat se nalazi do 1370. godine. Prema pojedinim istorijskim podacima, obale tivatskog zaliva tada postaju poznate po razvoju duhovne vlasti. U XIII vijeku, srpski svetac, poznatiji kao Sveti Sava, osniva srpsku crkvu. U istom periodu na ostrvu Prevlaka kod Tivta, Sveti Sava, ustoličuje i zetskog episkopa, i na ostacima benediktanskog manastira gradi se manastir posvećen arhanđelu Mihailu, koji se i danas tamo nalazi.

Godine 1420. Bokokotorskom obalom i gradovima koji se nalaze na njenom tlu, počinju da gospodare Mlečani. Osim kotorskog distrikta, Mletačka Republika zauzima i poluostrvo Luštica u blizini Tivta, kao i ostrvo Prevlaka.Zastava Mletacke republike

Zastava Mletačke Republike

 

Čitav period mletačke vladavine koji traje do kraja XVIII vijeka, na tlu Tivta karakterišu česti sukobi Mlečana i Turaka.
Ipak, pad Mletačke Republike 1797. godine, predstavlja veoma značajnu prekretnicu u istoriji Boke Kotorske. Nakon Mlečana, Bokom pa i Tivtom, skoro dvadeset godina, gospodare mnoge druge tuđinske vlasti.
Godine 1814. područjem Boke Kotorske, pa samim tim i Tivta vlada Austrija, čija je vlast trajala sve do 1918.godine.Grb Austrougarske

Grb austrougarske iz 1867


Kao i ostali gradovi Boke Kotorske i Crne Gore, Tivat se nakon 1918. godine nalazi u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije.
1941. godine Tivat okupiraju nacističke trupe. Sve do oslobođenja grada od strane partizanskih odreda u novembru 1944. godine, u Tivtu borave njemački i italijanski vojnici.Italijanski vojnici na trajektru 1931.

Italijanski vojnici na trajektu 1941.

 

Nakon 1945. godine, poslije nastanka SFRJ, Tivat se počinje razvijati kao grad primarno orjentisan za razvoj turizma, kao prioritetne privredne grane u ondašnjoj Crnoj Gori i Jugoslaviji.

]]>
fotonegativ@gmail.com (Teodo - Tivat) Teodo Tivat austrougarska istorija kraljica teuta http://teodotivat.zenfolio.com/blog/2012/6/istorija-tivta Sat, 16 Jun 2012 16:01:03 GMT